Duži boravak u svemiru ima nešto zajedničko s plivanjem: oboje može dovesti do smanjenja srca.
To je zaključak studije koja je uspoređivala učinke godine provedene u svemiru astronauta Scotta Kellyja u svemiru s maratonskim plivanjem sportaša Benoîta Lecomtea,piše BBC.
'Srce je izuzetno plastično'
Oboje aktivnosti uklanjaju opterećenja srca, koja se obično stvaraju gravitacijom, uzrokujući atrofiju organa.
Studiju je vodio dr. Benjamin Levine, profesor interne medicine sa Sveučilišta Texas Texas Southwestern Medical Center u Dallasu, a objavljeno je u časopisu Circulation.
"Jedna od stvari koju smo naučili tijekom mnogih godina studija je da je srce izuzetno plastično. Dakle, srce se prilagođava opterećenju koje mu je postavljeno", rekao je profesor Levine, te dodatno objašnjava kako "u svemirskom letu, jedna od stvari koja se događa je da više ne morate pumpati krv uzbrdo, jer ne pumpate protiv gravitacije".
Scott Kelly proveo je 340 dana na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) kako bi znanstvenicima omogućio proučavanje učinaka dugotrajnih letova na ljudsko tijelo.
Dana 5. lipnja 2018., Benoît Lecomte započeo je plivati preko Tihog ocean, prethodno prešavši Atlantik. Preplivao je 2.821 km tijekom 159 dana, međutim na kraju je odustao.
Plivanje tijekom vrlo dugog razdoblja također mijenja opterećenje na srce gravitacijom, jer je osoba u vodoravnom, a ne vertikalnom položaju.
Lecomte je plivao u prosjeku 5,8 sati dnevno, spavajući oko osam sati svake noći. To je značilo da je svaki dan provodio između devet i 17 sati u sklonom stanju.
Znanstvenici ponekad koriste studije odmora u krevetu kako bi simulirali let u svemir jer ležanjem eliminira se gradijent od glave do noge koji opterećuje srce. No, prof. Levine rekao je da je dugoročno uranjanje u vodoravnom položaju još bolji model za vrijeme provedeno u orbiti.
"Sad uklonite gradijent nagiba, a zatim stavite osobu u vodu, pa prilagodite i taj nagib. Otprilike je poput boravka u svemiru", rekao je prof. Levine.
Budući da obojica više nisu pumpali krv uzbrdo, kako kaže prof. Levine, njihova su srca počela gubiti masu.
"Kad pogledamo lijevu klijetku, vidimo oko 20 do 25 posto gubitka ukupne mase tijekom četiri ili pet mjeseci koliko je g. Lecomte plivao", rekao je koautor dr. James MacNamara, također iz UT-a Jugozapadni medicinski centar.
Vježbanje se, međutim, suprotstavlja procesu gubitka mase. Astronauti na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS) već su podvrgnuti intenzivnom režimu vježbanja kako bi ublažili gubitak mišića i kostiju koji se također događa u orbiti.
Bez obzira na to, ovaj režim vježbanja nije bio dovoljan da spriječi atrofiju srca viđenu kod kapetana Kellyja.
Pomaže li tjelovježba?
Na početku studije istraživači su se pitali bi li količina tjelesnih vježbi koje je gospodin Lecomte radio u vodi mogla biti dovoljna da spriječi trošenje srčanog tkiva.
"Apsolutno sam mislio da Benovo srce neće atrofirati. To je jedna od lijepih stvari u znanosti - najviše naučite kad pronađete stvari koje niste očekivali", rekao je prof. Levine.
Umjesto toga, gospodin Lecomte cijelo ga je vrijeme lagano udarao nogama. "To nije toliko velika aktivnost. Niska razina tjelesne aktivnosti ne štiti srce od prilagodbe na odsutnost gravitacije", rekao je prof. Levine.
Prilagodbe srca, međutim, nisu dugoročne, srca obojice muškaraca vratila su se u normalu. Ovo je važno jer pretrpjeti srčani udar u svemiru mogao bi biti katastrofalan.
