Nakon ful odrađenog radnog dana i live javljanja došla sam kući iza 19, nešto pojela i otišla u šetnju. Našla sam se na otvorenom s par prijateljica da proćakulamo, pretresemo malo toga što se događa dok se ništa ne događa i malo zajedno nasmijemo što nam svima fali otkako su na snazi korona pravila. Vratila sam se kući, gledala nešto po televiziji  i nakanjivala otići leći. A onda u 23.15 stiže poruka.

Nema se što reći

„Auto je sletilo u more kod ureda Jadrolinije, ima mrtvih.“. Poruka je stigla od pouzdane osobe. Zovem odmah policijski OKC. U dežurstvu Elis Žodan, šef OKC-a, nekadašnji glasnogovornik.

„Je, auto je u moru, četvero ljudi je bilo u njemu, ali ne mogu ti reći ništa više osim da nije nimalo dobro.“, kaže Elis, a meni je to dovoljan znak za uzbunu.

Zovem smjesta kolegu snimatelja. Nije ni on još išao leći.  Doslovno za 5 minuta je pred mojom zgradom. Ne tražimo amenovanje urednika da odemo na teren jer je prekasno da ih budim, a jasno nam je da se ovo mora odraditi kad već znamo za nesreću. Idemo u centar grada do nekadašnjeg trajektnog pristaništa i šutimo. Nema se što reći. Stalno nam pristižu poruke. Sad već širi krug ljudi zna da se dogodila tragedija. Iskačemo iz auta, vadimo opremu, opet šutimo jer si nakon toliko zajedničkog rada i ne trebamo više govoriti što ćemo i kako.

Prvog na mjestu nesreće srećemo šefa Prometne policije. Idemo u zonu odakle možemo snimati i gdje je već barem 200 mladih ljudi. Prijatelji, rodbina…puno njih uplakano. Poštujemo njihovu tugu i ne uznemirujemo ih.

Dolazi prijatelj iz vučne službe koja je došla na intervenciju i kaže da je jedan od stradalih sin njegove sestrične, njegov rođak. Ne zna je li živ ili mrtav. O, bože. Malo dalje sjedi čovjek kojeg odavno poznajem s nekog tečaja. On je lovio ribu i jureći auto ga je za dlaku izbjegao. Smjenjuju se ljudi, traje očevid, izvlači se auto. Već sad se zna rezime. Od četvorice mladića, dvojica su mrtva, jedan jedva reanimiran, a samo jedan je uspio isplivati.

Sad već svi imaju teorije što i kako je bilo, poznata su i imena. Ali, mi ne objavljujemo imena poginulih. Razmišljam o obiteljima ovih momaka. Raditi crnu kroniku nije teško u smislu organizacije posla. Kad si jednom na mjestu događaja, postoje pravila koja se slijede. Policija, državni odvjetnici, očevici...

Ali, nemoguće se isključiti i u niti jednom trenutku ne promisliti „A što da je ovo netko moj…“. Strese me svaki put ta pomisao. Kad su u bolnicu uvozili jedno od djece s Paga koje je otac pobacao s balkona, svi smo okrenuli kamere i nije nam padalo na pamet snimati tu djevojčicu tako sitnu u onom velikom bijelom krevetu i punu cjevčica. Pokosilo me tada i proparalo u prsima što sam promislila da ima godina baš nekako kao moja nećakinja.Strašan trenutak

Kad lice stradalog dobije lice tebi nekog bliskog, strašan je trenutak. Od takvih misli ne možeš pobjeći, ali u jednom trenutku se moraš vratiti jer moraš biti trezven, odraditi posao i ne lijepiti za sebe sve što vidiš. Svi mi koji godinama radimo ovaj posao prošli smo desetke nesreća i vidjeli tko zna koliko mrtvih. A te scene treba izbrisati iz glave jer nitko s njima ne bi mogao dalje. Izbrisati je pretenciozno reći, najčešće se takve stvari samo potisnu. I izaći će tko zna kad i gdje.

Uglavnom, tu noć u trajektnom pristaništu smo ostali do 3 sata ujutro dok je Županijski državni odvjetnik završio očevid kako bi snimili njegovu izjavu. Sutradan smo snimali policiju, vatrogasce i ronioce koji su sudjelovali u spašavanju.

Vatrogasnog ronioca koji nije bio u smjeni zvala je kći, policajka u policijskoj patroli kraj koje je projurio automobil sa stradalim mladićima. Zvali su odmah policijske ronioce, ali ona je nazvala i oca: „Tata, molim te dođi brzo, možda se mogu spasiti…“. To je bila vjera u osobu koja je njezin osobni stup, ali i racionalna odluka jer je njezin otac zaista došao prvi i skočio u mračno more za samo 8 minuta od poziva. Nije imao kada staviti bocu, pa je ronio na dah i izvukao mladića koji je kasnije reanimiran. U moru su se odmah zatekli i policijski ronioci i pomogli.

''Svi mi vatrogasci smo bili na toliko intervencija na prometnim nesrećama i toliko toga vidjeli. Svaki put misliš da si jači. A nisi. I onda dođeš kući i vidiš svoje dite koje je istih godina. Slomi te to'', kaže vatrogasac, a ja točno znam taj osjećaj.

Emotivni istup heroja na televiziji puštamo gotovo u cijelosti. Prenose nas tu večer i drugi portali, riječi ovoga čovjeka su jednostavno dojmljive i dirljive. Zaslužio je da ga se čuje.

Dan nakon ovog imamo lak zadatak. Snimamo prosvjed prijevoznika u povremenom prijevozu. Dakle, prijevoznika u turizmu koji prosvjeduju u 8 gradova. Kolege će ih posnimiti i u drugim gradovima, a mi ćemo sklopiti prilog i imati javljanje uživo s koordinatorom prosvjedne akcije.   Aha, baš hoćemo.   U 16.25 zvoni mi mobitel.   ''Jesi čula da je pao maloprije neki mali avion u Biljanima Donjim? Eksplodirao je i gori'', dobivam info opet od pouzdane osobe. Opet zovem OKC. Preusmjeravaju me na vojsku jer je vojni.

Mijenjaju se planovi

Od vojske dobijem neslužbenu potvrdu koja se opet svodi na: „Nije dobro“. Zovem urednicu, mijenjaju se planovi, kupimo u letu stvari i jurimo u Biljane. Putem kolegici Donni Diani Prćić šaljem transkribirane izjave prosvjednika, a trebamo joj poslati i naš snimljeni materijal. Ali u Biljanima internetski signal gotovo je nepostojeći. Već je 17.30, materijali će se slati oko 50 minuta…Nije napravljeno ni pola priloga. Propast. Na mjestu nesreće pronađemo očevica. Čovjek je još uvijek šokiran. Dok je čistio ribu ispred kuće vidio je pad aviona, otrčao na mjesto pada i vidio sve u plamenu. Dvojici pilota nije bilo spasa.

Uz nikakav signal i asistenciju dodatnog wifi signala kolege tehničara s Radio Zadra uspijevamo nekako odraditi javljanje uživo. Iz režije mi kažu da se slika zbog lošeg signala ledi i da se ne mičemo.

U 20 ministar obrane i načelnik Glavnog stožera dolaze u Zemunik, pa onda idemo tamo. Lako za njih, ali u Zemuniku srećem ljude koje dobro znam i s kojima godinama surađujem. Znam starijeg poginulog pilota. Snimali smo ga u nekoliko navrata. Dolazi nekadašnji vođa Krila Oluje pukovnik Barišić. Slegnem ramenima i tiho mu dam sućut, njemu i ostalim kolegama. Odvrati nemoćnim slijeganjem ramena.

Profesionalni su svi u istupu pred medijima, a znaš da se kao ljudi u sebi raspadaju. Nakon toga Damir Krstičević daje ostavku. Svi se trznemo. Zar stvarno? Sad to mijenja postavke vijesti i preslaguje ih.

Odrađujemo javljanje još za Direkt i idemo kući. Dan je gotov u 22.30. U 7.45 ujutro opet krećemo za Biljane i Zemunik. U Zemuniku sada nema visoke delegacije, pa srećem još više ljudi koje znam jer godinama pratim događaje u svim eskadrilama u Zemuniku. Svi su potišteni, a zastave na pola koplja. Teško je smoći snage govoriti u ovakvom trenutku, ali netko i to mora. Netko mora reći nešto o kolegama, koliko su ih cijenili i voljeli.

Pozdravljamo se s ljudima na pustoj pisti. Odlazimo ponovo u Biljane na izvlačenje aviona. Snimamo zamjenika Županijskog državnog odvjetnika i stariji bračni par kojem je avion pao u dvorište. U međuvremenu dolaze prijatelji poginulih mladića. Zapalili bi svijeće, ali policija ih moli da to učine nakon očevida.''Svjesni smo da nam se to svima može dogoditi, ali o tome se ne smije misliti'', kaže pukovnik Barišić. Atraktivan je to posao, ali opasan.

Plaču i gledaju u nevjerici u olupinu. Sve novinarske ekipe su utihnule. Ne prilazimo im. Da žele, prišli bi oni nama. Tuđu bol treba poštovati. Zato me strašno boli kada nas se olako etiketira kao lešinare. Teško se nositi s vlastitom boli, ali sa tuđom je nemjerljivo osjetljivije.   Oko 15 jurimo u Zadar, pripremamo materijal za RTL Vijesti u 16.30, pa za RTL Danas u 18.30. A vrijeme učas izleti. Kasnimo u Zemunik na javljanje uživo. Gost nam je načelnik Stožera 93. krila pukovnik Panić. Isto mlad čovjek. Vidi se da je potresen, ali izuzetno racionalan i čvrst.

U praznom hangaru među preostalim prizemljenim Zlinovima i jedno i drugo instiktivno govorimo tiše. Nakon javljanja pozdravljamo se na jednako pustoj pisti kao i jutros i u istom trenutku zaključimo oboje kako je neobično tiho. Prvi put se ovdje čuju ptice jer je tragedija prizemljila vojne letjelice, a korona civilne u obližnjoj Zračnoj luci Zadar. Bez brujanja avionskih motora sve zvuči sablasno tiho.   Gotov je i ovaj dan.  Behind the scenes niti je glamurozno niti trivijalno kako to izgleda onim ljudima koji misle da je moj posao samo imati zdravu ruku da mogu držati mikrofon i biti pristojno uređena. Odrađen je posao, ali ostaje gorak okus. U svega nekoliko dana toliko mrtvih. Teže je raditi u doba koronavirusa? Stvarno? Zadnjih dana ne mislim tako.