Teresa González, korisnica Facebooka iz meksičkog grada Ciudada Juáreza, objavila je neki dan fotografiju koja je po tko zna koji puta posvjedočila da pseća ljubav ne poznaje granice.

Naime, Teresa je po povratku s jednog sprovoda ugledala nekog psića kako tužno leži ispred groba svoje vlasnice, žene koja je napustila ovaj svijet 5. listopada.

Kako su joj to rekli radnici groblja, pas se otad praktički nije pomaknuo, pa su se mnogi ispod viralne fotografije silno zabrinuli za njegovo zdravlje.

Administratori stranice "Frontera Número Uno" u međuvremenu su ga prozvali "Hachikom Ciudad Juáreza" te svakako vrijedi dodati da su ljudi masovno počeli dijeliti objavu, što je probudilo nadu da će netko uskoro otići po to tužno stvorenje i pružiti mu makar malo utjehe i topao dom.

Ako vam je eventualno do danas promaknula priča o Hachiku, dopustite da vas u nastavku podsjetimo na njegovu sudbinu.

Početak neraskidivog prijateljstva

Hachikōva životna priča započela je u studenom 1923. na farmi u prefekturi Akita. U siječnju 1924., poslan je kao štene na dvadesetosatno putovanje vlakom do Tokija kako bi postao ljubimac Hidesaburōa Uena, profesora agronomije na Carskom sveučilištu. 

Putovanje je bilo toliko naporno da su po dolasku mislili da je psić uginuo, no profesor Ueno i njegova partnerica Yaeko Sakano uspjeli su ga vratiti u život. 

Profesor, koji nije imao djece, svakodnevno je obasipao psića ljubavlju te nazvao Hachi (japanski za "osam"), navodno jer su njegove noge dok stoji podsjećale na japanski znak za taj broj (八).  

Tragedija i početak vječnog čekanja

Njihova svakodnevna rutina postala je poznata cijelom susjedstvu. Svakog jutra, Hachikō bi pratio profesora do stanice Shibuya, a svakog poslijepodneva, točno u vrijeme dolaska vlaka, pas bi se vratio na isto mjesto kako bi ga dočekao. 

Ta divna rutina naglo je prekinuta 21. svibnja 1925. godine, kada je profesor Ueno tijekom predavanja doživio izljev krvi u mozak i iznenada preminuo. 

Devet godina nade

Hachikōov život je Nakon Uenove smrti postao je težak. Neko je vrijeme živio s rođacima, no neprestano je bježao kako bi se vratio u svoj stari dom ili na stanicu. Na kraju ga je udomio bivši Uenov vrtlar, Kikusaburō Kobayashi, koji je živio blizu Shibuye. 

Iako je imao siguran dom, Hachikō je nastavljao svoju svakodnevnu misiju. Svakog dana, bez obzira na kišu, snijeg ili ljetne vrućine, odlazio je do stanice i čekao. U početku su ga zaposlenici stanice i prolaznici smatrali lutalicom te su ga često tjerali i zlostavljali. Ipak, njegova upornost nikad nije klonula.

Od napuštenog psa do nacionalnog heroja

Preokret se dogodio 1932. godine kada je Hirokichi Saitō, bivši Uenov student i stručnjak za pasminu akita, primijetio psa na stanici. Istražio je njegovu priču i objavio članak u jednim od najtiražnijih japanskih novina. 

Priča o vjernom psu koji godinama čeka svog preminulog vlasnika brzo je osvojila srca Japanaca. Hachikō je preko noći postao nacionalna senzacija, poznat kao "Chūken Hachikō" (vjerni pas Hachikō). 

Ljudi iz cijele zemlje počeli su ga posjećivati, donositi mu hranu i poslastice, a njegova priča postala je simbol odanosti.

Njegova slava bila je tolika da je 1934. godine prikupljen novac za izgradnju brončanog kipa ispred stanice, a sam Hachikō bio je počasni gost na svečanosti otkrivanja.