Pogledalo ju je 111 milijuna kućanstava u 28 dana, najuspješnija je serija u povijesti američkog streaming diva, pogledana je u 90 zemalja, a u centru radnje su dječje igre. Onaj tko ih ne uspije pobijediti - okonča nasilnom smrću.
Svi pričaju o Squid Game - korejskoj seriji koja je, kako smo napisali, već srušila rekorde, a premijerno je puštena na streaming platformi17. rujna. Pozitivne kritike pljušte sa svih strana, a posebno je zanimljivo da je redatelju Hwangu Dong-hyuku trebalo čak 13 godina da njegova ideja zaživi i bude prikazana publikama diljem svijeta.
(Scena iz serije Squid Game: Izvor; Screenshot/YouTube)
A o čemu se zapravo radi? Serija se vrti oko natjecanja s 456 sudionika, izvučenih s ulice i iz različitih sfera života, no jedna stvar ih veže - do grla su u dugovima.
Po uzoru na seriju, djeca oponašaju scene
Ovo nije prvi put da se u mainstream medijima spominje tema ekonomske nejednakosti u Južnoj Koreji - za to se pobrinuo 'Parasite', film koji je prošle godine osvojio četiri Oscara u vodećim kategorijama.
Sudionici igraju nekoliko dječjih igara u kojima moraju pobijediti ne bi li osvojili 'slamku spasa' - 45,6 milijardi južnokorejskih vona, dakle, više od 240 milijuna kuna. U suprotnom, gubitnike čeka eliminacija. I ne, pritom neće samo odšetati bez ikakvih problema. Kazna je brutalna smrt.
(Scena iz serije Squid Game: Izvor; Screenshot/YouTube)
Zašto je baš ova megauspješnica korejske proizvodnje toliko zaludjela svijet, do te granice da su djeca u školama počela oponašati scene iz serije te se prave da pucaju jedni na druge i međusobno tuku?
Primjerice, zbog toga su u nekim zemljama, poput Švedske, Velike Britanije i Belgije, škole su počele slati upozorenja i pozive roditeljima da ne dopuštaju svojoj maloljetnoj djeci da gledaju seriju (dobna granica postavljena je na 15 godina).
O tome smo razgovarali s Leali Osmančević, magistrom komunikologije i asistenticom na Odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. Njeni znanstveni interesi, kao i izvorni radovi vezani su upravo uz medije i djecu te ranjive skupine društva.
Samo zato što je nešto popularno ne jamči i njegovu kvalitetu
Leali Osmančević
Kvaliteta vs. popularnost
Dojmovi o 'Squid Gameu', kaže, svakako nisu mogli biti pozitivni.
''Rekla bih i da je sama ideja, ali i gledanost te uzrast publike podjednako zastrašujuć. Naime, iskoristiti dječju igru, koja se zbog pandemije smanjila u klasičnom obliku i svela na ekrane te odrasle likove koji su u dugovima i borbi za novac te ta borba nerijetko završi smrtnim ishodom lika, je zapanjujuć odabir i spoj ove serije'', smatra Osmančević dodavši da je i opravdana činjenica kako su škole apelirale na roditelje zbog opasnosti, a s druge strane streaming servis hvali se zaradom i gledanošću.
(Scena iz serije Squid Game: Izvor; Screenshot/YouTube)
''Za 'Squid Game' postoji velik broj pozitivnih komentara djece od već 12. godine koja ističu da im je zanimljiva, da im se sviđa korištenje njihovih dječjih igara, da ponekad vide i eksplicitne scene kao i puno nasilja, ali sve je to prihvatljivo jer je nešto novo i neuobičajeno. Vjerujem da se možemo već sada na početku složiti koliko je nelogičnosti i propusta dovela ova serija. Samo zato što je nešto popularno ne jamči i njegovu kvalitetu'', kazala je.
Roditelji i skrbnici mogu praćenjem 'trendova' prevenirati
neželjene posljedice
Leali Osmančević
Sjećate li se Plavog kita?
Hiperprodukcija nasilnog sadržaja u filmovima i televiziji nije nikome strana stoga Osmančević kaže da nije toliki problem pitanje nasilja, već način na koji se ono prikazuje.
''Mislim da je ova serija pri vrhu nasilnih scena i vjerodostojnih prikaza kao svojevrsne kazne jer neki lik nije do kraja uspio odigrati ili pobijediti u dječjoj igri. Nasilne scene su izrazito eksplicitne i samim time neusporedive s prikazima nasilja koji su ponekada uvjetno rečeno bili smiješni upravo zbog humorističnog prikaza'', rekla je navodeći primjere poput 'Toma&Jerryja', 'Zekoslava Mrkve' i sl.
Imitacija obrazaca fizičkog izgleda, ponašanja pa čak i stavova nekih likova je sveprisutna u kontekstu nečega što je potpuno nemoguće u stvarnom svijetu, kaže Osmančević.
''Sama ideja 'Squid Gamea' je stavljena u distopijske okvire koje djeca još ne mogu razumjeti, ali ih ipak privlače. Iako je serija namijenjena za starije od 15 godina, gledaju ih djeca već od 10. godine. Bez nadzora odrasle osobe, posljedice imitiranja mogu biti sve opasnije'', rekla je.
(Scena iz serije Squid Game: Izvor; Screenshot/YouTube)
Poseban naglasak je i na činjenici da je serija izašla u vrijeme pandemije kada se sve više odraslih, mladih i djece suočava s negativnim posljedicama na mentalno zdravlje.
- Online igra koja potiče mlade na samoubojstvo došla i do Hrvatske
- Uhićen začetnik smrtonosne igre 'Plavi kit': ima 21 godinu i tvrdi da time 'čisti društvo'
Osmančević se prisjetila i morbidne igre iz 2017. godine - Blue Whale. Podsjetimo, radilo se o igri, odnosno online izazovu koji je trajao 50 dana, a u kojem je ultimativni cilj bilo samoubojstvo. Pretpostavlja se da je igra odnijela više od 130 mladih života u Rusiji. Začetnik je bio 21-godišnji Philipp Budeikin koji je priznao zločin te tvrdio da je na takav način ''čistio društvo''. Sve žrtve nazvao je ''biološkim otpadom''.
Zabrana nikada nije rješenje jer kod djece potiče još veću
znatiželju
Leali Osmančević
Koji pristup bi onda bio najbolji? Osmančević tvrdi, zabrana apsolutno nije rješenje, ali roditelji, skrbnici i stručni suradnici trebaju raditi na praćenju trendova i edukaciji. Nadalje, ne treba bježati ni od stručne pomoći.
''Nužno se i informirati o različitim programima koji onemogućuju djeci gledanje određenih sadržaja, takozvani Parental Control odnosno roditeljski nadzor koji se pokazao vrlo uspješnim na brojnim platformama, od pretraživanja gdje su određeni pojmovi koje dijete iz znatiželje može upisati, nepostojeći u tražilici, do onemogućavanja odabira određenih medijskih sadržaja za koje roditelj smatra da nije prikladan za njegovo dijete'', objasnila je.
Zabrana bi imala suprotan efekt jer bi kod djeteta pobudila veću znatiželju.
''Gubi se povjerenje u osobu koja je djetetu nešto zabranila te dijete traži alternativne načine za pristup sadržaju koji mu je zabranjen'', zaključila je Osmančević te dodaje da je, kao i sa svime, važan kvalitetan dijalog i pojašnjavanje.
''Iako je serija uistinu prema brojkama i zaradi svjetski popularna i dostupna, ne znači da djeca ne mogu shvatiti i njezine loše strane. Obrazovanje je uvijek ključ, pa tako i u ovom slučaju''.
