6:24 h. Baš kao što svaka mater pamti točnu minutu rođenja djeteta, tako će svi Zagrepčani upamtiti tih 6 sati i 24 minute na taj nesretni prvi dan proljeća 2020. godine.
Koronakriza taman nas je razdvojila na crni i crveni tim. Tri dana jedni u šihti, tri dana drugi i nema druženja. Ako jedan tim padne, drugi preuzima sve. Ta nedjelja bila je početak naše druge crne šihte. Kako smo se samo naivno u subotu dogovarali da ćemo ''laganini''. Doći na kolegij kasnije, dovoljno nas je, neki će ostati doma. Ma ono, divotica. I onda grune. Grune tako da se ni Joža Manolić ne sjeća da je Zagreb ikada zatreslo 5,5 po Richteru.
Sekunde u kojima ti se izmjenjuju misli od onih – to je to, zbogom svijete – do onih – ma neće se neboder srušiti, to je Tito gradio. Nema veze s poslom, ali ima s potresom – ja, naime, živim na 20. katu. I tu vam ljulja neopisivo. Ne ruši se, ali tu pod oblacima gledate kako se neboder savija i molite sve bogove svijeta da se ne prepolovi. Luster lupa u jednu pa u drugu stranu plafona, prozori se tresu, mačke također, zvone zvona na crkvama, alarmi na automobilima, grmi neka čudna grmljavina. Kako se stišava potres, tako kreće mobitel. Prvo novinarsko prebrojavanje. Zanimljiva smo mi sorta. Nisam ih to pitala, ali znam – svi smo se prvo javili u redakcijsku WhatsApp grupu. Uglavnom s glupim pitanjem: "Jeste li ga osjetili?" Tad još nesvjesni da nema onoga tko ovo nije osjetio. Ali tad odbijaš vjerovati da se dogodilo nešto toliko jako i da nam grad izgleda kao da su se na ulicama u Centru vodili svi ratovi svijeta.
'Svaku novinarsku generaciju zadesi nešto izvanredno. Obično su to ratovi. Mi smo dobili koronu i potres'
Odijevam se jednom rukom, drugom odgovaram na pozive – da, živa sam, aj bok, žurim se. Ne žurim se pred zgradu, nego pred redakciju. Nitko nikomu nije trebao reći: "E, hajde, molim te, dođi. Znaš da moraš. Ali važnije je što znaš da želiš. Jer to su te izvanredne situacije zbog kojih smo i željeli postati novinari. Svaku novinarsku generaciju zadesi nešto izvanredno. Obično su to ratovi. Mi smo dobili koronu i potres. I da, počeo je i snijeg padati u proljeće.
Znam da nakon prvog potresa obično dolazi i drugi. Ali, bez kave ne izlazim na ulicu. Jer, eto, i korona je tu, pa nije baš da možeš uletjeti u prvi kafić i uzeti jednu za van.
Lijevam kavu u bočicu od vode, ljulja me drugi potres, malo prolijevam, pravim se da je to od potresa, a ne zato što mi se ruke tresu od šoka i straha.
I jurim van, sjedam u auto, zovem urednika: "Kamo da krenem, tko je gdje?" Izlazim iz kvarta, na stotine ljudi u papučama i pidžamama, uzimam mobitel, vozim, snimam, šaljem za web. Telefon neprestano zvoni, bibiče, ekipa šalje snimke iz Centra. Gledaš, ne vjeruješ. Nadaš se, ma to je samo ta jedna ulica. Evo još jedna. I treća, peta, osma. Pao je toranj katedrale. Misliš si, ma nije, ma nemoguće. Je bilo jako, ali baš tako…
'Ljudi vrište, padaju fasade, a Lutvo snima kadrove za povijest'
Dva snimatelja su već u Centru. Najbliži novinari idu prema njima. Kaos je toliki da kolega Lutvo nije ni skužio da je snimio drugi potres. Skupio je ženu, djecu i kameru i izletio van. I dok viče djeci da uđu u auto, ljudima da se sklone, ne prestaje snimati usred 5 po Richteru. Ljudi vrište, otpadaju fasade, a Lutvo snima kadrove za povijest. Nesretnu povijest, ali nekad će na nekoj virtualnoj Wikipediji za sto godina neki tamo ljudi, baš kao i mi danas, čitati o razornom potresu u Zagrebu te 2020. godine.
Slatki, Jan i ja idemo pred bolnice. Javljaju ljudi da djeca, trudnice, majke stoje pred Klaićevom i Petrovom, na hladnoći, u pidžamama. Javljaju da je jedno dijete umrlo. Stižemo u Klaićevu, ravnatelj govori – još je živa. Prva lijepa vijest. Nažalost, nije dugo trajala. Nažalost, znaš da bi se mrtvi brojali u stotinama da je to bila obična zagrebačka nedjelja, bez korone, i samo nekoliko sati kasnije.
Iz Klaićeve jurimo u Petrovu. Ali, ne jurimo zapravo. Probijamo se kroz srušene balkone, zidove, dimnjake, fasade. Stajemo svakih 50 metara jer sve je kadar, ali sve. Nema zgrade u Centru koja nije načeta. Slatki je jedan fin gospodin, kuler sa šeširom i golemim iskustvom. Nasnimao se taj svega, ali je pod dojmom. Ne priznaje to, ali znam. Jer ne možeš ne biti pod dojmom. Vičem na njega, daj, idemo, moramo u Petrovu, tamo je frka. Ali, ne možeš se odlijepiti od tih kadrova grada. Od tih ulica kojima svaki dan prolaziš, a sad ih ne prepoznaješ. Gaziš po razbijenom staklu, ciglama, okrećeš se oko sebe i ne vjeruješ. Razgovaraš s ljudima i čudiš se kako su nekako mirni i dostojanstveni. Shvaćaju svi da je moglo i gore. Ne shvaćaju još kolika je šteta i koliko će im se životi promijeniti.
'Snimaš sve, ali ne snimiš te neke trenutke koje ćeš pamtiti'
Dolazimo u Petrovu, mame odvoze u Dubravu. Tu su već i BBB. Ima ih valjda stotinu. I prije nego što je došla vojska s kamionima, oni su se vojnički organizirali. Po dvojica na svakom inkubatoru, jedan iza drugog u koloni i čekaju ukrcavanje. Svi s maskama i rukavicama. Sve je puno ljudi koji dolaze ruku punih deka, jakni, čarapa. Došli su iz svih dijelova grada. Nitko ih nije zvao. Sami su došli. Malo me peku oči tada, ali nemaš vremena plakati nad tom divotom u jednoj takvoj grozoti. Jer oko tebe je sve kadar, sve je kaos. I da, kaos je nešto što je nama normalno, ali ovo je kaos kakav još nismo doživjeli.
Čekamo ravnatelja KBC-a da nam kaže kakvo je stanje u drugim bolnicama i što je s pacijentima. Šalješ materijal za izvanredne vijesti, dijeliš informacije s kolegama, razgovaraš s ljudima. Oko tebe je kaos, ti si kaos, svi su kaos, ali svi funkcioniraju fantastično, kao da nas netko režira i kao da smo svi jako dobro naučili svoje uloge.
Snimaš sve, ali ne snimiš te neke trenutke koje ćeš pamtiti i kad ove druge zaboraviš. Do nas dolazi medicinska sestra iz Petrove. Mislim da je to bila glavna sestra. Ako i nije, trebala bi biti. Od nekoliko stotina ljudi, nju ćeš uočiti odmah. I uočili su je svi. Ne toliko zbog ogromne, bogate, krznene bunde koja se od prve činila toliko dekadentno u tom trenutku, koliko zbog brzine, smirenosti i organiziranosti kojom je upravljala svime. Ali, svime. Odjednom se stvorila kod nas s bocom vode i čašama. Nitko je to nije tražio, a znala je da nam treba. Pijuckamo tu vodu, ja je pitam kako je, ona razmakne tu ogromnu bundu i pokaze mi spavaćicu ispod. Kaže – samo sam navukla bundu i papuče i dojurila ravno iz kreveta.
I to je taj potreseni Zagreb koji ću pamtiti. Ne samo tih 6:24 h. Tih 5,5 po Richteru možda je izvuklo neku ružnu podzemnu energiju koja nas je gadno stresla, ali je izvuklo i sve ono nabolje u ljudima. Toliko ljubavi, empatije, altruizma, toliko emocija.
Grad su ljudi. I dok je ovakvih, ma neka trese. Uništit će građevine, ali duh neće.
P.S. Neka ipak više ne trese. Barem ne tako jako.
