Imao sam nepunih 18 i bio sam totalni motorički debil koji ni bicikl nije savladao, ali sam uporno mjesecima gnjavio starog da me nauči voziti prije autoškole. Onda je Zvonko tog ljetnog dana poludio, posjeo me u polovnu, to jest – četvrtnu (četvrti vlasnik) Jettu i tada sam prvi puta u životu upalio auto.
Osmijeh se miješao s grčem, adrenalin šiktao poput Petera Northa, spustio sam ručnu i krenuo…Tridesetak sekundi kasnije vraćali smo se kući, tata sav zelen u licu, a ja malo zbediran što nisam shvatio namjenu kočnice. Tata je, nakon što se oporavio, ipak platio jedincu autoškolu. Ali mi je nakon prve vožnje kroz podvožnjak u Miramarskoj tom istom Jettom s mojom friškom vozačkom, te dva tek dotaknuta rinzola, jednog skoro pogaženog policajca i puno straha kasnije – zauvijek zaključao vrata svog auta. "Sine, auto nije igračka, kad skupiš neku lovu, kupi si auto i onda se zajebavaj s njim."
Da, vozio sam loše i nesigurno. Dugo sam se durio na oca, dvaput ga molio za auto i bio odbijen ("Neka sine, odvest ću ja tebe i curu njoj doma, nije bed što je tri ujutro!"), dvaput odbio ruku pomirenja, te u svojoj trideset i trećoj godini konačno zaradio za polog novog Clija. Majka moga djeteta mudro je tada predložila da uzmemo auto na njeno ime, jer je imala novinarski popust od 800 eura, a malotko je tada mislio da će Clio nadživjeti našu vezu. I da nam se neće dati do javnog bilježnika za prebacivanje… A dočekat će, evo, i pet godina od prekida… Tako da nemrem nabaviti stanarsku najlepnicu za parking, pa se švercam po inim budžacima i grebuckam mu, rijetku, a čudnu farbu…
http://www.facebook.com/plugins/likebox.php?href=http%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2Fpages%2FRibafish-Domagoj-JakopoviÄ%2F206467726048050&width=596&colorscheme=light&show_faces=false&border_color=%23fff&stream=true&header=false&height=550&locale=hr_HR
Ribafish na fejsu
Birajući između Yarisa (preskup) i Felicije (tvrda), naručio sam tako crnog Kliću, a dobio petrolej plavog. Čekao ga u svibnju, dobio u srpnju, očekivao čudo, dobio malog dobrog pouzdanog prijatelja… Koštao je 80.000 kuna, banka je, ni sam ne znam kako, na kreditu do zadnje rate popapala još 20.000, a ja nisam slušao riječi mudrih ljudi koji su mi govorili da se auta treba riješiti svake dvije-tri godine i kupiti novi…
I tako su od srpnja 2003., šjor Klićo i barba Riba nerazdvojni prijatelji. U međuvremenu sam shvatio da je posjedovanje automobila jedna fantastična stvar i da više ne strahuješ za guzu kad ideš na more bez prsta u zraku, kao i da te zabole kad će, ako će, naletjeti noćni tramvaj. Također, od prvog većeg honorara sam si u unutrašnjost ubacio takav zvuk, da su System Of A Down i Prodigy dobili neku sasvim drugu dimenziju, pa tako umjesto susjeda i dandanas nerviram vozače na semaforima. Čak sam i seksat probao, ali nakon kratkog i nezaboravnog sljubljivanja ručne kočnice i jednog ANALognog dijela moga tijela, shvatio sam da sam ili ja prevelik, ili Klićo premalen za takve radnje…
No, auto nosi i probleme. Financijske. Ako ga kupiš u salonu, onoga trena kad si dotaknuo cestu, izgubio si 20 posto. Država će ti godišnje uzeti par tisuća za registraciju, cestarinu i poreze, uvaliti ti usred godine porez na porez, a da ne pričamo o osiguranjima. Tu su i servisi koji te tako podlo nasamare (brisač – 49 kuna, postavljanje brisača 237 kuna + PDV), kao i Zagrebparking koji ti barem dvaput godišnje 'paučne' ljubimca bez prava žalbe. Al' si sretan što ti ga nije ukralo… Na kraju te, s neophodnim tankanjem, auto stoji oko 1500 kuna na mjesec, kako god da okreneš. A što je najgore – troši se kao sapun. I nakon osam godina se počneš brinuti što ako ti se neki neoprezni kreten zabije u neki slabiji dio karoserije (u ovom slučaju to je skoro svaki), a iza ti sjedi onaj mehki mili nježni šestogodišnjak. Pa se odlučiš na prodaju starog i pokušaj kupovanja novog auta.
Kako nemam love za polog i kako oni automobili koji s plakata vrište za 89.999 kuna koštaju 115.000, tako se bacam na prodaju Kliće. Krenem prvo u ovlašteni centar, nakon što sam u oglasniku pročitao da njegovo godište vrijedi oko 4.000 eura. Pozdravljam se s milim mi plavušem, ostavljam ga i čekam poziv. Čiko iz auto kuće me ubrzo posjeda kraj sebe i glasom doktora koji ti treba saopćiti da ti je cijela obitelj potonula s brodom, kaže: "Žao mi je, možemo vam ponuditi 10.000 ako ćete odmah kupiti novi auto kod nas, inače ni to". Od 10 do 28 je malo velika razlika, pa se dižem ponižen, ogorčen i jadan, te uzimam slobodan dan od vikenda i krećem s listanjem Njuškala, Oglasnika, Mog Auta, Našeg Vozila i inih drugih mjesta gdje se trguje polovnim automobilima.
Čeka me dugi tjedan s 20 posto normalnih ljudi koji žele provozati Klitu da bi ga dali ženi da im ne jamra, i 80 posto geliptera koji bi mi izvukli para kao inkasatori. Neobrijan, s vonjem mirogojčeka, stručan za popizdit, gleda u motor i klima glavom tražeć grešku na karteru ili ulubljeni cincilator gefufne… Ne bih si bio u koži, ali moram, pa mi držite fige. Kad to sredim, onda tek kreće sranje s izborom novog auta, da ne troši, da je otporan, nije skup, ni prebrz, s finim gepekom i velikim zadnjim staklom… Mislim da trebam menadžera…
Ako pak slučajno imate djedov nevoženi, a voljeni Volvo u garaži, javite se, pazit ću ga kao da je moj!
