U kolovozu 1971. godine svjetski poznat psiholog Zimbardo je proveo eksperiment, poznatiji pod nazivom „The Standford Prison Experiment“, koji se smatra istovremeno jednim od najpoznatijih i najozloglašenijih eksperimenata, a saznanja do kojih je došao uzdrmala su i stručnjake i javnost.
/deindividuation-10a4e9ae4c49410383c4524186be6fc2.jpg)
Sudionici su bili studenti u dobi od 24 godine, dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja, emocionalno stabilni, iznadprosječne inteligencije i bez povijesti ranije zlouporabe psihoaktivnih sredstava i sudjelovanja u kriminalnim radnjama. Prijavili su se preko oglasa u novinama kojim su se tražili volonteri za sudjelovanje u psihologijskom istraživanju efekata zatvorskog života. Sudjelovanjem su zaradili 15 dolara dnevno. Mladići su u istraživanju bili nasumično podijeljeni u dvije grupe – zatvorenici i stražari. Svrha cijelog istraživanja, odnosno, eksperimenta bila je provjeriti hoće li doći do promjene u ponašanju sudionika s obzirom na uloge koje su im bile dane, te u kojem će smjeru te promjene ići. Kako bi eksperiment bio što vjerodostojniji, Zimbardo je simulirao stvarno zatvorsko okruženje u podrumu zgrade Stanfordskog odsjeka za psihologiju.
Sudionici, odnosno, zatvorenici čak su bili i uhićeni od strane policije u svojim domovima i to pod optužbom da su počinili oružanu pljačku i provalu. Po dolasku u zatvorsko okruženje, upoznati su s upraviteljem, detaljno pretraženi, oduzeta im je odjeća te su zaprašeni praškom protiv ušiju. Zatim su dobili uniforme (haljine bez donjeg rublja na kojima se nalazio identifikacijski broj), kape i lance s lokotom koje su nosili oko desnog gležnja. Navedeno je imalo za cilj izazvati osjećaj poniženja, demaskuliniziranosti, potlačenosti i deindividualizacije.
Druga skupina sudionika, stražari, nisu prošli nikakvu obuku - imali su potpunu slobodu učiniti što god oni smatraju potrebnim (osim fizičkog zlostavljanja) kako bi održali red u zatvoru. Svi su imali zelenosmeđu uniformu, pendrek, zviždaljku i sunčane naočale, radi očuvanja anonimnosti.
Prvi dan prošao je bez incidenta, no već su sljedeće jutro zatvorenici organizirali pobunu, zbog čega su stražari postali nasilni - prvo su ih tjerali da rade malo sklekova, a onda ih tjerali u samicu bez kreveta i toaleta. Okrutnost stražara čak je bila toliko velika da su zatvorenicima kontrolirali i obavljanje nužde i prisiljavali ih da istu obavljaju u kantama u ćelijama.
Nakon nekoliko dana moglo se razlikovati tri vrste stražara: stroge, ali poštene stražare, stražare koji nikada nisu kažnjavali i neprijateljski raspoložene stražare, sklone nasilju i ponižavanju. Nekoliko zatvorenika doživjelo je psihički slom, pa su napustili eksperiment. Neki su se borili protiv stražara, a neki su im se pokoravali ne bi li ih što prije pustili na miru. Stražari su, pak, tražili kompletnu poslušnost.
Tijekom istraživanja organizirani su posjeti obitelji, prijatelja, pa i katoličkog svećenika koji je razgovarao sa svim zatvorenicima i koji im je savjetovao da potraže pravnu pomoć jer to je jedini način da izađu iz zatvora. Očigledno je da je njihov osjećaj realnosti bio "nerealan" i da navedenu situaciju nisu više doživljavali kao eksperiment.
Jedan po jedan sudionik izlazio je van iz zatvora, odnosno, eksperimenta zbog znakova psihičkog sloma i/ili akutnog stresa. Nekoliko dana prije planiranog, istraživanje je završilo zbog narušenog zdravlja sudionika.
Ipak, Zimbardo je došao do velikih otkrića: ukazao je na velik utjecaj grupe na pojedinca, odnosno, dokazao je da postoji veliki utjecaj situacije na grupu, pa i na samog pojedinca, te da osoba koja čini zlo nije nužno (ili uopće) zla po "prirodi".
Deindividuacija i 2020. godina
Deindividuacija se odnosi na promijenjeno ponašanje i doživljavanje sebe kao pojedinca u nekoj grupnoj situaciji. Osoba se ponaša na način koji nije tipičan za nju (ne ponaša se u skladu s prethodno usvojenim društvenim i moralnim vrijednostima) pod utjecajem socijalne situacije. Posljedica deindividuacije neprimjereno je ponašanje koje nije uzrokovano vlastitom željom pojedinca. U psihologiji se ovaj fenomen zove još i Lucifer efektom.
"Kud svi, tud i mali Mujo" u najlošijem smislu smo mogli vidjeti već u prvoj polovici ove godine, što na globalnoj, što na lokalnoj razini.
Epidemija je iz mnogih izvukla ono najgore - "korona kriminalci" prodavali su nekvalitetne maske i rukavice protiv zaraze po ekstremno visokim cijenama, mnogi su prije zatvaranja dućana krali robu, hranu, higijenske potrepštine... Odjednom se u svim shopping centrima mogao naći najnekvalitetniji i najjeftiniji dezinficijens, ljudi su urlali i vrištali na sve one koji ne bi nosili zaštitnu opremu ili koji se ne bi pridržavali 2 metra pravila fizičke distance. Ljudi su kupovali zalihe za 40 gladnih godina kao da nema sutra, ne obazirući se pritom hoće li netko drugi ostati bez osnovnih potrepština.
U Americi traju prosvjedi #Blacklivesmatter. Ukratko, zbog Afroamerikanca G. Floyda, kojeg je bezrazložno ugušio bijelac (policajac), pokrenuti su prosvjedi diljem SAD-a u bobri protiv rasizma. Krenuo je jedan, nastavili su mnogi - razbijalo se po ulicama, devastirali su se lokali uz cestu, palile su se zgrade.
Policajci, kojima inače to možda ne bi bilo i na kraju pameti, počeli su (bilo po naredbi, bilo svojevoljno) gađati prosvjednike, ranjavati ih, bacati suzavce na njih. Na kraju mnogi govore kako ni sami više nisu uvjereni u ono u što prosvjeduju - vjerojatno je ubojstvo nedužnog Afroamerikanca bio samo okidač ljudskog nemira zbog pandemije, Donalda Trumpa i njegovog ponašanja, činjenice da su mnogi ostali bez posla i krova nad glavom zbog Covida-19. "Ljudima je trebala karantena da shvate što im se radi već godinama", pisali su.
A u Zagrebu je bio potres, najjači u zadnjih 120 godina. Mnogi su morali odseliti iz svojih kuća, mnogi su ostali bez krova nad glavom, jedna je obitelj tragično ostala bez svoje kćeri. Na tisuće kuća uništeno je i označeno žutom/crvenom etiketom. Sve što su gradili, sve što su plaćali - sve je nestalo u trenu oka. Nije čudno da je na tisuće i tisuće Hrvata razvilo određen strah od ponavljanja katastrofe koja ih je zadesila 22. ožujka u ranim jutarnjim satima. Ipak, uvijek će postojati oni koji će , kako bi sebe zaštitili, ugroziti druge.
Tako su postojale, i danas postoje, dvije strane: "paničari" i "opušteniji". Dok su "paničari" rušili aplikacije svojim objavama i o najmanjem podrhtavanju, "opušteniji" su ih vrijeđali, omalovažavali i šalili se na njihov račun. U početku nikom nije bilo svejedno, a onda, samo mjesec dana nakon potresa, internet je bio pun onih "ma nije to bilo ništa, prestanite uništavati aplikaciju, dosadili ste svima" zagovornika koji su, vjeruje se, bili oni na drugom kraju grada od epicentra, daleko od šteta, ruševina, propalih zidova.
A onda smo, isto u Zagrebu, imali incidenet BBB-ovaca (inače momaka koji su se u najtežim trenucima iskazali - pomagali su ljudima nakon potresa, djecu izvlačili iz Petrove bolnice, pomagali po kućama, nosili starijima i nepokretnima sve potrebno...):
Čin za svaku osudu, nepojmljiv za današnje doba i neodgovoran na svim razinama, pripisuju manjoj skupini koja "ne zna što radi". I dalje su prikazali ovime da postoje dvije skupine iste zajednice. "Znaju li ovi klinci kakav transparent uopće drže u rukama?", pitali su se mnogi po mrežama.
A još, prije svega toga, imali smo slučaj Filipa Zavadlava koji je usmrtio tri muškarca i hodao s vatrenim oružjem po Splitu. Kako se htio riješiti nasilnika koji su mu maltretirali brata, a i njega samog, mnoge su mu žene u zatvor slale ljubavna pisma, mnogi su se danima borili za pravdu i zahvaljivali se "klincu" što je ubio troje ljudi, inače (očito) velikih moćnika u centru Dalmacije. Čak se pojavila peticija da se Zavadlavu plati jamčevina i da hoda kao heroj po cesti. Odjednom su svi bili "za ubojstvo" bez ikakvih granica i osuda. A, i sama činjenica da je isti taj "klinac" "morao" poduzeti takve rigorozne mjere zbog društva....
