Mi smo više tandrkali po rocku, Dudić, šef škvadre, slušao je apsolutno sve. Smile i ja smo bili malkice tužni što nismo u tom autu, ali smo se kulturno oblili otrovom iz Bačvice i onda pijani loše barili po Pauku te skakali na Kreni prema meni i slične divljarije.
Ujutro smo onako mamurni i nikakvi telefonom saznali da se neki vozač iranskog šlepera malo zanio pretječući drugi šleper na cesti iza Zeline, te tom prilikom doslovno samlio nesretnike u tanušnoj četvorci. Dudića su identificirali po košulji, mi smo došli u njegov stan i cijeli dan bili kod njegovih na karminama. I tupo lokali, tu i tamo se ponekad do suza nasmijavši najdražim trenucima koje je proživljavala škvadra. I bilo je suza, i glava u dlanovima, i pijanih dogovora da ćemo naći bahato iransko đubre od vozača koje je dobilo tek godinu dana uvjetno zbog tko zna čije sudske mafije. I par dana kasnije se dogovorili da ćemo svakog 6. 12. do kraja života ići Dudiću na grob, tamo negdje na mirno i tiho brdo visoko iznad Vrapča.
Naravno da nismo održali tradiciju i da smo jednu godinu zakasnili par dana čekajući vikend, ali se ispravili i slavili i polugodišnjicu, doduše na Jarunu, pa ostali bez tenisica koje nam je netko maznuo dok smo se kupali. Onda smo išli svake druge, pa svake treće, neki skroz odustali, žene, djeca, poslovi... I tako je ove godine u subotu bilo točno dvadeset godina od tog datuma, pa su od veličanstvene škvadrine jedanaestorice, čak petorica stajala nad mramornom pločom s litrom rakije i tri litre vina. Otvaramo tradicionalnu rakiju, ispijamo po gutljaj i lijevamo Dudiću u vazu s cvijećem, ono, mora i on jednu.
Nekad smo mu davali svaki krug ako je rakija bila loša, ali ova je bila fina. Vratili smo se u srednju, odnosno M., koji je s njim išao u razred. Sjetili se i početka škvadre, kad smo slučajno otišli u Kinoteku gledati Pasje popodne i pod dojmom preko Taverne (poskupili su pivu s 5 na 7 hrd-a, prokletstvo!), završili u Vukomercu u birtijetini 3M, gdje je bila 3 hrd-a. I skužili da volimo stripove, filmove, koncerte, žene i tulumarenje te otišli u JNA, pa svaki na svoj faks. Dudić je bio genij. U stanju osmisliti tematski tulum, izlazak ili samo sušto lokanje, odnosno blejanje po gradu i u tu svrhu satima zivkati okolo naše starce na telefone. Ako nas i nije našao, postojala su samo dva mjesta gdje smo mogli biti – Klub slijepih ili Dragec. U Društvo slijepih i slabovidnih nas je na mala vrata uveo T., koji je tamo igrao šahovski turnir i iskopao pivo za tri kune, pa smo bili česti gosti i fino se skompali s ekipom. Čak smo im i puštali da nas razvaljuju u šahu i pikadu, a onda skužili da su stvarno bolji. Tamo smo bivali kad nismo bili na poslu ili faksu, dovodili cure, donosili posao, učili, mijenjali ploče i videokazete, učili sve ono što nas u školama nisu učili. Bilo je deset puta manje koncerata nego danas, ali smo bili na duplo više njih.
Nije bilo mobitela, ali smo se svi uvijek našli, s manje čekanja i svađanja nego danas. Švercali smo se u tramvajima i busevima, ako bi nas ulovili, mogli bi nas samo izbaciti jer smo imali eventualno za pivu ili slanac, nikako zajedno. Nije nam bio problem satima stajati pod satom ili ispred Krleže na Trgu i igrati omiljenu igru – tko će pozdraviti više ljudi, frajeri jedan bod, komadi dva, pusa u obraz tri... Sjediti u Tkalči ispred tetovirane i gubiti bodove kod potencijalnih curki jer su one očekivale topli kafić, a ne konzervu Karlovca na klupici. Otkriće Jurskog parka iznad Dubravkina puta u kojem smo na 500 metara zračne linije od centra grada palili logorske vatre i plesali goli na kiši, kad sam urlao od sreće jer sam dobio najjačeg u škvadri na ruku. Ali je on pritom spavao, a ja bio toliko strgan da nisam skužio. Pa kad nas je naš šahovski majstor okrenut leđima dobivao dok bi gledao pornić i pio mirogojček iz flaše, čovjek je imao fotografsko pamćenje i vizualizirao tablu bez gledanja.
Pornići su onda još bili na videokazetama, s puno slabijom kvalitetom slike, ali i inteligentnijim načinom premotavanja, sav se zgubim s ovih deset dugmića za fwdanje DVD-ova. Nekako nema te ljepote i nježnosti kao onomad na daljinskom za video. Šmrc.
Stajali smo tako i lajali, temperatura je pala ispod nule, već smo tri sata ubili pijuckajući i sve se glasnije cerekajući. Prolazili su neki ljudi pored nas, pa bismo se smirili, ali nitko nam nije zamjerio. Jednom smo čak i bocu vina dobili, sused je rekao da zna kak nam je i da se uvijek bolje nekoga sjetiti s osmijehom jer je valjda i njemu onda tamo gore toplije oko srca. Dugo je vremena tu bio skromni grobek s drvenim križem, sad je mramorna velika ploča. Onako je bilo nekako intimnije i bilo je više mjesta za noge, sada svečanije, ali hladnije. Nekad smo kupovali vina s dna polica, čak i s poda, sada smo izvadili butelje koje dobivamo na poslovima, ali ih ne stignemo popiti zbog obaveza.
Pred dvadeset godina nismo imali prebijene kune u džepu, ali smo se smijali svaki dan, danas imamo desetke tisuće kuna minusa jer ne možemo živjeti od svojih diploma ili su nas država i banke orobile kreditima. Tada smo sanjali da ćemo diplomirati i vladati svijetom, danas su nam diplome visoko na ormarima, zaboravljene u prašini.
Sjeli smo na pivkana u toplinu Češke besede, skinuli kape i kapute i pogledali se. Jedan sijed, dva ćelava, svi s desetak i više kila viška. Naručili smo cugu i dalje prepričavali gluposti, padove, lutanja, zaboravljene ljubavi, tračali bivše cure i pokazivali slike kikića. I Smile je onda ponovio onu svoju staru – možda nismo puno postigli u životu, ali smo se barem nasmijali kao nitko! Krenuli smo doma malo cvrcnuti, osvježenih foldera i punih baterija.
Nije preporučljivo živjeti u prošlosti, ali je se lijepo prisjetiti. Devedesete su nam usrale mladost, skoro nas dotukle, ali se ipak odbijamo predati. Njamramo, rintamo kao crvi, ali ne odustajemo i obećavamo da ćemo se naći na istome mjestu i sljedeće godine. I da će barem jedan iz škvadre biti milijunaš, kako bi to uvijek mudro zaključio Dudić. Uostalom, i ove desete su nekad baš cool, osim kad ti ralica zorom zatrpa auto. Ali o tom potom...
