O da, cirka 30% Ribafisha sastoji se od neiživljenog drčnog jebežljivog curetka koje bi dane ispunjavalo shoppingom, tračanjem, neobaveznim seksom, i naravno, gledanjem realityja. Nedavno me na cesti zaustavilo za neku anketu, znate one mladce s fasciklima pod miškom za koje nikad nemate vremena, pa sam ih umjesto klasičnog odbijanca "Nemrem, novinar sam", odlučio saslušati. Pitanje je glasilo – koji je vaš posao iz snova. Promislih, odbacih u sebi, promislih još malo i rekoh: tajkunova kćerka. Student me pogleda u čudu i kaže da to nije zanimanje, a ja sam slegnuo ramenima i rekao mu da sam samo bio iskren. Iako nisam bio iskren do kraja. Ne bi bilo loše biti ni starleta...
I tako sam u jednom od tih ženskih trenutaka (nisu česti) neki dan legao pred televiziju, odbio seks i prihvatio se šaltanja daljinskog, tek toliko da dokažem da sam većinski muško. Otkako ima nogometa na svakom drugom kanalu, više me uopće ne zanima, pa preskačem portugalsku, rusku, djevojačku juniorsku i njemačku drugu ligu te dolazim u sferu programa koje uglavnom pregledam jednom tjedno na tri sekunde. Znate one njemačke obiteljske, pa po jedan talijanski i francuski, vijesti iz politike i pokoje regionalno smeće... Kad na jednom regionalnom – rialiti.
Ne švapski ni emtivijevski 'Sestra ti je mama', nego balkanski. Onaj deda Eurokrem (što vozi taksi po New Yorku i pjeva kao Minea bez playbacka o kući i birtiji) sjedi na farmi i priča nešto s onom nedozrelom sa slatkim silikonima koja je zablistala na prošlogodišnjem Survivoru. A tu su još i Milan Tarot, Nazif Gljiva i još par instant nesretnika čija je slava srećom tek u rangu naših novopečenih Bojana i sličnih anonimaca. Kakav koloplet likova, ovo je kao da skupljaš Životinjsko carstvo, Sandokana, Sarah Key, Povratak Otpisanih, Cro-Army i Fudbalere i timove 1979/1980. u jedan album.
Ravno 40 sekundi držim pogled uprt u TV Pink, razočaran lošim zvukom i totalno isklaustrobofiziran od onih sitnih slova, brojaka i poruka koje pozivima na glasanje prokleto sužuju vidno polje kao kaleidoskop. Kako im je farma sva u snijegu, a pola ekipe ne prepoznajem, zaključujem da je to sasvim dosta. Ali prstić na daljincu dolazi do našeg RTL-a koji najavljuje novu sezonu Big Brothera. Opa! Nova doza žutila! Na pistu istrčava ni manje ni više nego Ava Gardijaner Karabatić, sve u halterima i korzetiću. I nešto melje li melje, kosica joj uvijena, narasla od Survivora, na očima šminke kao Pandi s kraljevskim ječmencom, gestikulira kao Jar Jar Binks, srećom pa je ton na minimumu zbog Drage Ćosića na drugom programu, pa ne čujem bisere. Ionako ću ih sutra pročitati na žutim portalima...
Vođen znatiželjom, ipak malo pojačam, ali umjesto Avine litanije – eto ti one naše slatke voditeljice koja kaže da je to srpski Big Brother i da našega – nema. Vraćam na mute da ne slušam okašnjelo mutirajuće kliktanje HTV-ovog voditelja kad minutu nakon svih shvati da je Hrvatska dala gol, ustajem i točim si sok od crnog ribiza. To inače činim samo u rijetkim trenucima kad se osjećam prevaren, razmišljam, ili sam se jednostavno nedavno satro alkoholom. Gledam u daljinu. Pa gdje je pobogu naš reality, koga ću sad olajavat, čime započinjati spiku dok loše barim? Zašto Srbi mogu imati dva, a mi nijedan? Zar naše prostit... starlete nisu dovoljno dobre za mjesec-tri preseravanja u studiju ili skromnoj kućici u nekoj zabiti?
Skromnog sam dojma da muških levata za takvo nešto imamo na šlepere, od onog istarskog goniča, preko Matka koji misli da je Coca Cola sredstvo za odstranjivanje sperme, onih nekih mrkvastih iz Tajlanda, ljudi koji ne znaju upaliti vatru... Osim toga, kod nas i dalje vrijedi pravilo da si veći frajer što javnije poševiš neku poznatu tetu. Čak te ni žene ne ostavljaju nego se time hvale susjedama – vidiš, moj Pero, on ti je i Sevku i Dolores, onu malu mesarovu i još tri s naslovnice, i opet mi se vratio i voli me. Ali, tko sam ja da im držim predavanja, obični navirivač realityja, evo povlačim se.
Uostalom, tko se želi javno prokazivati i sramotiti, široko mu polje, ovo je kao slobodna zemlja, demokracija, skoro pa EU... Samo mi je žao što i ove godine nemamo nešto što bi išlo u osam navečer umjesto turskih debilana, čisto da se jednom tjedno malo nasmijem i zahvalim svevišnjem što se ne moram javno blamirati. Nego to moramo pratiti u susjedovom dvorištu. A zašto naši ljudi uopće idu na reality? Uglavnom zbog kokainskih dugova, dio zbog CV-ja, jer misle da će im sad porasti cijena u escort krugovima, a većina frajera da kasnije, ako ne i na licu mjesta, nešto poševi na slavu. Osim Ave, ona je ionako iz Star Warsa... Večeram makedonski ajvar, vijetnamski čili i slavonske čvarke, trpam se pod dekicu, čitam kasnu Zrinku Pavlić i padam u snove. Prijavio sam se u istima na Crovivor. Discipline su bile:
Pobijedi Žaka – otpjevaj ljepše stranačku himnu od prekaljenog profića Prognoza bremena – u kojem je mjesecu vojvotkinja od Yorka ili Frida od Osla Hrvatska umrtvo – pogađanje cijena u supermarketima Malcolm u tuđini – prepoznaj hrvatske tajkune koji su uložili u domovinu Snubi Avu – ime sve govori Depiliraj najdlakavijeg sudionika i osvoji imunitet – damn...
Budim se čvrsto uvjeren da ne pijem crni ribiz prije spavanja, i po stoti put ubjeđujem sebe da nisam pogodan za sudjelovanje u nečemu takvom. Instant lova? Sumnjam, vjerojatno je namješteno, a i ugovori su takvi da su zajebaniji od švicaraca. Samo da skrenem na sekundu, jeste li primijetili totalno promašenu reklamu u kojoj bi se starci riješili lijenog nerasta i izbacili ga iz stana, pa mu dignu kredit? To je imalo smisla 1985., ali danas kad su hadezeovci satrli srednji sloj – apsolutno ne. Pa mislim da je tako i s realityjima - toliko su bili loši da ih ni Hrvati više ne puše. Narod koji se bio poistovjetio sa simpatičnim metalcem iz Bjelovara, idolopoklonizirao sitnog masnog švercera, trošio novac od impulsa na neku nakazu koja je ostavila dijete i otišla za, doduše, zgodnim švalerom u provod dug godinu dana? Ne, našim ljudima treba nešto još luđe, cirkus, perverzije, šok... To smo valjda i zaslužili. Dok se to ne smisli, ostaje nam da jednom tjedno škicnemo komšijske programe, i žalimo/hvalimo svevišnjeg što Hrvati više nemaju realityja. Pokoj mu duši. Vrijeme je za pivkana!
