Da mi je samo još jednom doći kod Anite, zavrtjeti se na tom stolcu i kroz smijeh joj reći: "isto kao i prošli put". Vjerojatno sve žene misle isto: pa kad će se više otvoriti ti frizeri? To se pita i moja prijateljica Anita koja inače radi u frizerskom salonu ispod moje zgrade. Ovaj tjedan, nema sumnje, obilježila je vijest o popuštanju mjera i otvorila opet to, za nas žene ključno pitanje, a kad se otvaraju frizeraji?
No, želje na stranu, super mi je to objasnila neki dan šefica Kriznog stožera Ministarstva zdravstva - Maja Grba Bujević. Ta žena mi se inače baš sviđa sa svojom skromnosti i odmjerenim riječima. Svaki put gostujući kod nas u RTL Danas slikovito objasni situaciju, da sve bude apsolutno svima jasno. Tako je i ovu. "Gledajte, i ja sam žena. I ja bih htjela da frizeraji rade, što se vidi po mojoj frizuri. Ali sumnjam da će se to dogoditi brzo. To je direktan kontakt. Mali prostor. A sumnjam da neka frizerka ima raspon ruku od 2 metra da se može osigurati ta distanca. To je jednostavno sada nemoguće. Ali, dat ćemo vjerojatno stroge preporuke kojih će se frizeri morati držati. Pitanje je samo hoće li moći sve to i ispuniti i hoće li im se isplatiti".
Ono o čemu najviše razmišljam u zadnje vrijeme, O.K., za mene je lako. Nekako sam uspjela s kosom koju inače teško obuzdavam, se snaći. Kupim boju za kosu. Uz pomoć mame se ofarbam. Ok, nije baš lako. Mama nije frizerka po zanimanju. Boja je ispala tamnija od planirane. Dosta mi je sijedih ostalo nepokriveno, ali sve u svemu - ne kuži se previše. Bar se nadam. A što se tiče šminkanja? Za javljanja uživo na RTL-u svi se šminkamo sami, otkako je došla korona. A s obzirom na to da je kod mene sve uvijek u zadnji čas, jer po cijeli dan snimam za prilog, šminkam se obično u autu na putu do lokacije za live. S malim minijaturnim ogledalom, manjim od makovog zrna, pa dok se "treskamo" u autu zna mi nekad malo rumenila "pobjeći" previše (ako se pogleda malo bolje, može se uočiti u javljanju od petka).
No, kažem, lako za mene...što s Anitom? I ne samo s Anitom? Ima takvih tisuće Anita koje se trenutačno nalaze u vakuumu, praznom prostoru, prostoru iz kojeg ne znaju kako će izaći. Mnoga gospodarstva su zbog korone stala. Mnogi ne rade i smišljaju što i kako dalje. Još ni svjesni nismo kolike će ovo sve posljedice imati. Hoćemo li stvarno morati na plažama biti na dva metra? Zar u hotelima fakat više neće biti masovnih doručaka? Kad ću nekog moći više zagrliti? Kvragu pa mi smo Hrvati. Navikli smo na to. Silno želim nekome stisnuti ruku. Pa, nije valjda da će to sve trajati još godinama... Nekako se nadam da će na kraju to sve dobro završiti. Vidjet ćemo.
Ovaj tjedan obilježilo je veselo gostovanje ministra Butkovića
Nije sve ovaj tjedan bilo tužno. I pesimistično. Ovaj tjedan obilježilo je veselo gostovanje ministra Butkovića koji je s naopakom hrvatskom zastavom na reveru sakoa tijekom intervjua s našom Damirom kazao kako se nada da će se ovo s*anje što prije normalizirati. Ministar se odmah ispričao na svom FB profilu jer mu se "omaknulo". Ali u ovo doba korone, depresije i kad ljudi strahuju hoće li ostati bez posla ili će sve biti kao prije - baš dobro dođe malo smijeha i to pogotovo od političara o kojima obični ljudi i nemaju baš najbolje mišljenje i koji će još godinama trebati zidati to povjerenje kako bi im građani vjerovali. Butković nas je bar uspio malo nasmijati.
... ali rušenje tornja Zagrebačke katedrale bilo je prilično tužno
I mjere i Butković sve to može pasti u drugi plan kad se pogleda koliko je pažnje okupirala Zagrebačka katedrala. I definitivno povijesni događaj rušenja sjevernog tornja kojeg su uživo prenosile sve televizije. Nama su kolege Goran i Matea od jutra bili na terenu. Mašta od jutra...o tome se pričalo od početka tjedna. Ali stalno se čekao povoljan trenutak. Vjetar. Alpinisti. Vojska. Sve su to naši Goran i Matea držali "na oku" i prenosili nama ostalima kako sve treba biti potpuno usklađeno i savršeno odrađeno te kako se ništa ne smije prepustiti slučaju. Pa i naravno. Riječ je o centru grada. Katedrali. Skida se vrh tornja. Nije mala stvar. Matea i Goran, koji su bili na terenu tog petka, svako malo su u našu Whatsapp redakcijsku grupu pisali: "evo, sad će početi", "ide dizalica", "ulazimo u zadnjih 45 minuta", "ipak još ništa par sati"... i tako cijeli dan sve do negdje 18 sati kad je dinamitom srušen sjeverni dio tornja katedrale. I kad je to sve završilo, na kraju pomisliš kako je to sve tužno... Zagrebačka katedrala koja je poznata po tome što se obnavljala duže nego što se gradila, opet će biti u skelama. Pitanje je hoćemo li je ikad vidjeti bez toga? Moja generacija sigurno neće. A kako je sve krenulo, neće ni ona mog sina.
