Umjetnička ljepota njegove igre nalik je klasičnoj glazbi. Prije koju godinu Le Monde ga je prikazao s violinom u ruci. Ništa neobično, kako možda asocira, jer znanost je otkrila da je pokret na violini i pokret jednoručnog bekenda u tenisu zapravo - i te kako sličan. Štoviše, neurološka istraživanja otkrivaju da nakon dovoljnog broja pokreta - reket ili violina postaju kao dio tijela.
Roger Federer je, dakle, autentični simbol tenisa. Umjetnički elegantan na terenu. Magnet za sponzore i pozornost. Osmerostruki pobjednik na svetoj wimbledonskoj travi. Vrhunac tenisa i sporta u prva dva desetljeća 21. stoljeća.
Jedna scena bješe posebno dirljiva. Televizijska kamera je nije u potpunosti otkrila gledatelju. Federer je, naime, nakon zaključenja finala, počeo plakati onoga trenutka kada je pogledao u kutak središnjeg terena gdje su bili njegova supruga Mirka i djeca.
Čilić, jasno, nije mogao. A wimbledonsko finale se ne predaje. Jedini put tijekom trajanja meča zbilo se to 1911. Ali i takvu bol mora proći na putu dugoročnog napretka, kako je i sam podvukao nakon finala. Uvjeren u Top 3, ili možda i nešto više, otvorit će se nova prilika na Grand Slamu.
"Nadam se da ću se vratiti, ali nema garancije", kazao je Federer misao koja bi mogla oslikati i Čilićevo traganje u neizvjesnoj teniskoj sutrašnjici. Najpoznatiji Švicarac je, k tomu, između redaka otkrio da je ovaj Wimbledon bio vrhunac njegove motivacije. A nakon vrhunca možda neće biti nove energije, posebice ne na pragu 37.
