Dejana Radanović, srpska tenisačica koja trenutno zauzima 241. poziciju na WTA listi, u razgovor za srpski portal Nova govorila je o svim poteškoćama s kojima se suočavaju slabije rangirane tenisačice.
"Ja sam prošle godine na jednom turniru bila u plusu, a odigrala sam ih 17, 18. Tri titule. I to sam na turniru u Skoplju, ako je nagradni fond 40 tisuća dolara, dobila otprilike deset posto. Ovisi, tamo gde je ždrijeb na 32, to uglavnom bude deset posto. Turnir koji sam ja osvojila ždrijeb je bio na 48. To je 16 igračica više, a nagradni fond je budžet turnira i oni 40 tisuća dolara dijele na sve nas. Ako ima 16 igračica više, ja kao osvajač dobijam manje. Tada sam kao osvajač dobila 4.000 i bila u plusu, znači gorivo, hotel i to sve. Na kraju sam otišla u Bugarsku i Kuršumliju i sa ta tri turnira sam se vratila sa tisuću dolara zarade, a osvojila sam prilično jak turnir. Na ovom nivou si na svakom turniru u minusu", počela je svoju priču Dejana.
Srpska tenisačica ističe da je svaki turnir u gubitku.
"Stalno si u crvenoj zoni. Tenis je sport koji zahtijeva i fizičku i mentalnu snagu, poput šaha u pokretu. Postoji toliko mnogo faktora, stalno si u minusu. Onda bih sebe, kao jedna glupa osoba, pitala, toliko se trudiš i žrtvuješ da bi na kraju bio tisuće i tisućeu minusu.''
Otkrila je da slabije rangirani tenisači jedva spajaju kraj s krajem. Troškovi su ogromni, a zarada izuzetno niska.
"Kupiš jedan kotur žica sa kojima našpanaš 12 reketa i on košta 100 eura. Trebaš takvih godišnje kupiti deset, na primjer. Dolazimo do avio karata, opreme, plaćanja hotela po turnirima. Za jedan normalan, prosječan život tenisača, ako ne ideš u hotele od pet zvjezdica, osim u Indiji… Bila sam u Kuršumlijskoj Banji u nevjerojatnom stanu za 30 eura, a u Belgiji sam plaćala neki prosječan hotel 120 eura. Takve stvari se podrazumijevaju i godišnji trošak je između 30 i 60, 70 tisuća eura. Kad platiš trenera, dvoranu, loptice, terene vani, sve te stvari, troškove na turnirima, torbe. To je ta cifra i onda kad netko uđe i vidi 200 tisuća", otkriva Dejana.
Ona kaže da si u tenisu, u normalnim okolnostima, uspješan ako si u Top 100.
''Sada sam negdje između WTA i ITF. Teško je upasti u WTA, na ITF-u moram igrati veće turnire da bih dobila bodove. Moraš se boriti da dođeš do 150., a pored mene ima još mnogo igračica koje imaju taj kalibar i taj talent, sve to, a mjesta je malo. Nitko od nas, a razgovaram dosta s igračicama, ne traži da imaš pola milijuna na računu ako si 500. na svijetu. Ljudi samo traže normalan život, bilo da se uvedu neke plaće, bilo da se pomogne oko avionskih karata, ne znam koji je način u ovom trenutku. Možda je vrijeme da se počne razmišljati o tome i dođe do nekog zaključka. Da kad odeš na turnir ne brineš koliko si u minusu. Toliko ima igračica od 17, 18, 20 godina koje putuju same, bez pratnje trenera. Nemaju svoju mamu da povedu ili da im plati'', jada se Radanović.
Dejana je otkrila da ima sreće što joj je dugogodišnji partner kondicijski trener i fizioterapeut, pa bar nema te troškove nad glavom.
On putuje samnom pa tu negdje imam dodatan trošak druge osobe, ali opet nemam dodatnu sobu, on je sa mnom u sobi. Pazimo na dodatne troškove. Nećemo ići i jesti biftek od 50 eura, na primjer, tako da tu imam dosta sreće jer imam podršku i pomoć kad je u pitanju fitness. Masaža je minimum 20, 30 eura, taj trošak nemam. Tako da, uglavnom su to treneri, većina igračica ide s jednim, eventualno dva trenera, ili nekim članom obitelji ako idu na Grand Slam, jer znaju da će zaraditi više. Na ovim nižerangiranim turnirima to je ili trener, ili u dosta slučajeva igračice same. Konkretno, u mom timu imam svog partnera Iliju koji je kondicijski trener i fizioterapeut, te dva teniska trenera, jednog glavnog i jednog koji nam pomaže. Svi su u Novom Sadu," otkriva.
Jedini sponzor i najveća podrška u karijeri je tata.
"Sponzor je zasad tata. Glavni i jedini, nemam ni odjeće, proteina, opreme, tata je moj majstor", kaže Dejana.
Situaciju u tenisu usporedila je sa nogometom.
"Ljudi idu gledati nogomet, imam prijatelje koji igraju treću ili četvrtu njemačku ligu i on nije 500. na svijetu već možda 5000. na svijetu, pa opet ima stan, obrok, auto dobije, peru mu veš. Imaš sve. Gledaju se te utakmice, čak i treća liga Njemačke kad uđeš stadioni su puni. Nogomet je potpuno drugačija priča. Ne vrijedi se uspoređivati sa nogometom, ali u tenisu nemam odgovor na to pitanje. Toliko je veliki jaz. Stojim iza toga da ovi koji su u Top 10 trebaju biti toliko plaćeni, zaslužili su i to stoji, ne dovodi se u pitanje. Ali, opet, zašto ovi ispod 100, 200. mjesta, jednostavno…treba sjesti i razmotriti.
Kad dođem u Srbiju koja sam 250. na svijetu, naš narod koji ima Novaka često kaže: Aha ti si 200. na svijetu, 250. na svijetu, ti si na planeti Zemlji 250. u nečemu. A ja onda moram: 'Tata, daj mi 100 eura za protein, 50 eura za vitamine', za osnovne stvari koje su meni potrebne. To nije nikakvo bahatstvo, nego neke osnovne stvari koje ti kao sportaš moraš da koristiš da bi time mogao da se baviš. Nemaš neki svoj džeparac, kako god, nego ovisiš o nekome i moliš ga. To je po mom mišljenju ultra loše, jadno", iskrena je i potresena srpska tenisačica.
