Svaki sportaš ima najdraže i najmrže gostovanje. Često su draga gostovanja ona gdje igrač, u ovom slučaju rukometaš, zabija najviše golova. Kao što je naš Ivica Kostelić uvijek bio najbolji u Wengenu, tako svaki sportaš ima dvoranu ili stadion gdje se osjeća najbolje.
No, postoje i one dvorane gdje je svakom sportašu grozno igrati. To su one dvorane, odnosno oni stadioni, gdje na samom početku utakmice gubiš nekoliko golova razlike. U nižim ligama hrvatskog rukometa takvih dvorana ima nekoliko. To su najčešće mala mjesta, odnosno mali gradovi gdje ljudi uživaju u sportskim događanjima i s iščekivanjem očekuju svaku utakmicu. Jedno od takvih mjesta, barem meni, je bila Petrinja. Nikada nisam volio igrati protiv Petrinje. Momčad je to koja je uvijek bila na glasu kao ona s kojom ćeš se morati dobro, ali baš dobro, potući ako želiš uzeti bodove.
Dugačka povijest rukometa u Petrinji
Rukomet u Petrinji ima dugačku povijest. Bili su na pragu ulasku u Prvu jugoslavensku ligu, rad s mlađim kategorijama u tom gradu je jako respektabilan i kroz rukomet grade jednu lijepu sportsku priču u svojoj zajednici.
"Rukometni klub Petrinja osnovan je 1958. godine pod nazivom RK Slavija. Najveći uspjeh kluba ostvaren je u prošlom stoljeću, u sezoni 1962. godine, kada je klub bio na pragu ulaska u Jedinstvenu jugoslavensku ligu, ali zapeo je na posljednjoj prepreci zbog jednog pogotka razlike. Od 90-tih godina i samostalnosti Hrvatske, klub se natječe u drugom i trećem razredu hrvatskog rukometa. U mlađim dobnim kategorijama često smo bili na državnim završnicama", govori nam Slaven Kadečka, tajnik rukometnog kluba Petrinja.
Odlično financijsko poslovanje
U hrvatskom sportu se vrlo malo koriste sredstva iz Europske unije. Koriste se jako malo i u nogometu koji je uvjerljivo sport broj jedan u Hrvatskoj, a u ostalim sportovima još i manje. Sredstva se malo koriste u velikim gradovima gdje je puno lakše doći do tih sredstava nego u manjim gradovima. Petrinjci svojim primjerom pokazuju sve prednosti sredstava iz europskih fondova.
"Zadnjih nekoliko godina aktivno radimo na prijavi projekata putem Europskih fondova i nacionalnih ministarstava. Trenutno završavamo dvogodišnji projekt „Loptom kroz zajednicu“ u kojem smo rukomet omogućili djeci u ruralnim sredinama oko Petrinje. U provedbi još jednog projekta financiranog sredstvima Europske unije gdje smo partneri s Petrinjskim sportskim savezom te provodimo projekt financiran od strane Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. U svim projektima koje provodimo cilj nam je omogućiti mladima lakše uključivanje u sport bez socijalnih razlika među djecom i mladima", objašnjava nam Kedačka te nastavlja:
"Trenutno u postupku ocjenjivanja imamo još dva projekta za koje očekujemo rezultate. Osim financiranja kroz projekte koji su namijenjeni za razvoj djece i mladih sredstva osiguravamo iz Petrinjskog sportskog saveza. U budućnosti nam je jedan od ciljeva i samofinanciranje kroz pokretanje i razvoj društvenog poduzetništva."
Potres, a onda renesansa
Kada se u prosincu 2020. godine dogodio jedan od najgorih dana u bližoj hrvatskoj povijesti, svi su očekivali da je sport u Petrinji završio. Nekako se u rukometnim krugovima pričalo kako "nema šanse da Petrinja nastavi igrati."
Uništena im je dvorana, druga im je služila kao prihvatilište Crvenog križa, nisu imali gdje trenirati, a kamoli igrati utakmice. Očekivalo se da zbog straha neće imati djece i većina je mislila kako rukomet u Petrinji ide prema svojemu dnu. No, kakvi su u igri, prgavi, žilavi i borbeni, takvu su Petrinjci očigledno i u životu. Nisu odustali, zagrizli su još jače i ostavili rukomet na životu.
"Nakon katastrofalnog potresa koji je pogodio Petrinju u prosincu 2020. godine pokrenuli smo akciju „Zajedno za rukomet“ u kojoj smo za cilj postavili stvaranje natkrivenog multifunkcionalnog igrališta za treninge djece i mladih. Nakon potresa jedina dvorana koja je imala uvjete za treninge i utakmice je oštećena, sportski balon u kojem su mlađe dobne kategorije trenirale je bio skladište Crvenog križa. Tako da nismo imali nikakav prostor gdje bi započeli s treninzima i radom kluba. Unatoč tome, već dva mjeseca nakon potresa krenuli smo raditi na otvorenome, iako je bio ožujak i vremenski uvjeti nisu bili najbolji. Bili smo svjesni da ako stanemo s radom, sve što smo do sada radili bit će bačeno u vjetar, a djeci smo htjeli pružiti uvjete da se osjećaju kao da je sve i dalje normalno s aktivnostima koje su im bile dostupne prije potresa", govori Kedačka pa nastavlja:
"Akcija koju smo započeli je polučila veliki uspjeh, priključio nam se i ŽRK Petrinia, u samu provedbu te smo uspjeli skupiti sredstva za obnovu starog vanjskog rukometnog igrališta koje su počeli graditi osnivači našeg kluba još davne 1960. godine.
Novo igralište
U roku od godine dana, izmijenili smo dotrajali asfalt, opasnu željeznu ogradu, postavili gumenu podlogu te podignuli novi sportski balon koji sada zajednički koriste sportašice i sportaši. Tjedno više od 200 djece prođe trenažni proces u sportskom balonu. U međuvremenu napravljena je i nova sportska dvorana započeta prije potresa, gdje se odigravaju službene utakmice kluba."
Ipak, potres i koronavirus ostavili su traga na rukomet, kako u cijeloj Hrvatskoj, tako i u Petrinji. Trenutno se natječu u trećoj ligi hrvatskog rukometa. Nisu igrali bajnu sezonu, gubili su puno utakmica od ekipa koje su prijašnjih godina pobjeđivali. Prije potresa bili su na rubu ulaska u rang više, a sada su do prije nekoliko kola strahovali od ispadanja.
Najiskusniji vratar hrvatskog rukometa
I baš u trenutcima kada se prvenstvo lomi oni ostanu bez oba vratara. Jedan od vratara otišao je na razmjenu učenika, a ozlijedio im se ponajbolji pojedinac, iskusni Denis Nenadić. U utakmicama u kojima su morali uzeti bodove, ostanu praktički bez golmana. Logičan potez bio je povući golmana iz mlađih dobnih kategorija te je tako jedan od golmana bio 15-godišnji kadet.
Za drugog golmana odlučili su se aktivirati svog trenera, bivšeg iskusnog vratara Zorana Blaževića. Blažević ima 59 godina i nakon 2008. ponovno je stao među vratnice.
"Zadnjih tjedana smo jedan sportski fenomen jer smo u zadnjih par utakmica na vrata seniorske momčadi morali aktivirati i pedeset devetogodišnjeg Zorana Blaževića, koji je dugi niz godina trener u klubu, a zadnju službenu utakmicu odigrao je još 2008. godine. Naime, u ritmu od četiri utakmice u 10 dana zbog odgoda neki od vratara su nam povrijeđeni, imali su problema sa školom, poslovne obveze su ih sprječavale te smo bili primorani na aktivaciju našeg trenera/vratara jer stanje na tablici u poziciji borbe za opstanak u 2. HRL-sjever nije nam dalo mogućnost da se opustimo. Sada smo već u mirnijem dijelu tablice a Zoran je i dalje s nama te je tako u zadnjoj utakmici protiv ekipe RK Marofa skupio 12 obrana."
I tako su Petrinjci, kako stvari stoje, osigurali ostanak u ligi u najtežim godinama svojeg postojanja. Pobijedili su slabu financijsku situaciju, koronavirus, potres, manjak igrača... Preživjeli su najteže godine svojeg postojanja i sada sve može biti samo bolje.
Kada se vozite u Petrinju na gostovanje uvijek imate onaj "kako mi se ne da" osjećaj. Jer znate da ćete dobiti batine, znate da će publika biti glasna i neugodna. Znate da u startu gubite pet razlike i da ćete se morati opasno potruditi kako bi izvukli pozitivan rezultat.
Isto tako se svako nepogoda i svaki problem mora se potruditi kako bi natjerao Petrinjce da odustanu od rukometa.
