Kina nam je otkrio zašto je danas jedan od 315.000 nezaposlenih Hrvata, koje su razlike između Zorana Gobca i 'dragog vođe', je li Slavko Goluža sposoban ili nesposoban izbornik, a ekskluzivno je progovorio i o rukometnoj tajni svih tajni, antologijskom anonimnom pismu koje je uništilo kult Line Červara.
Karijeru ste završili 2008. godine. Kako danas u 39. godini živi i što radi Nikša Kaleb? Trenutno sam domaćica, što znači da sam bez posla. Pospremanje kreveta, sušilo, veš, ručak, to mi dobro ide, samo me pegla baš ne sluša...
A što je bilo s poslom u špediterskoj tvrtki i s mandarinama? To nisu bili stalni poslovi nego poslovi na zamjenama. Bili su neki planovi, obećanja da će to prijeći u stalni radni odnos. Međutim, kako je ova kriza sve pogodila, tako sam i ja postao jedan od onih 315 tisuća nezaposlenih.
Kako to da ste Vi, rukometna legenda, dobili otkaz i kako se snalazite? Pa vrlo jednostavno. Biti legenda, hvala na takvim epitetima, znači da sam ja isto čovjek od krvi i mesa i da nisam ništa drugačiji od ostalih ljudi koji ne potežu za rukav nekoga da se negdje uguraju, nego to pokušavaju nekim svojim kvalitetama. Pomažem ženi i punici koje vode tiskaru, nosim papir, ha, ha, ha.
I kako je raditi sa ženom i punicom? Fenomenalno. To je jednostavno. Pustiš njih dvije da zapovijedaju pa ne možeš pogriješiti, ha, ha, ha.
Znači, tražite posao... Da, upravo tako. Imam nekakvih naznaka da bi nešto moglo biti, al' vidjet ćemo.
Kako to da za vrijeme tako uspješne karijere niste osigurali egzistenciju? A slijedom okolnosti, tako se dogodilo. Onu jednu sezonu kad sam igrao vani za lijep novac, pojavio se Metković Jambo, koji je ponudio odlične uvjete i vratio sam se u Metković. Tamo sam bio od 1997. do 2004. godine.
Znači, Jambo je 'zeznuo' stvar? Ne, ne, nije on, dapače. On je bio korektan prema meni, kao i ekipa koja ga je naslijedila. A inače, tu jednu sezonu sam bio u Kataru. Međutim, kako je stigla ponuda iz Metkovića, bilo mi je isplativije biti doma za nešto malo manje novca. A onda 2004. godine, kći je već bila predškolske dobi, bilo je pitanje da li otići negdje u Njemačku i izgurati još jednu godinu u Njemačkoj, a da mi djeca postanu Nijemci, ili da ostanemo u Hrvatskoj i živimo kao obitelj na okupu. Kad sam sve zbrojio i oduzeo, odlučili smo se za ovo drugo. A što se tiče moje egzistencije, ne mogu se požaliti što se tiče svih tih mojih primanja i ulaganja. Nešto sam ja i uložio u neke nekretnine, koje mi se sada vraćaju kao plodovi moga rada, tako da eto, preživjet će se nekako. A da bi bilo lijepo imati posao, jasno da bi bilo.
U Zagreb ste na kraju došli tek u 31. godini, to je bilo 2004. Zašto tako kasno? Pa imao sam dobre uvjete u Metkoviću, nije mi bila potreba ići negdje drugdje. Međutim, kad se Metković raspao, bio sam još uvijek u godinama da mogu kvalitetno igrati i bilo bi glupo to propustiti, taj svoj rad, trud znanje i kvalitetu, te sam se odlučio za Zagreb. I tu mi je bila jedina greška, mislim 'greška', što sam ugovor sa Zagrebom potpisao nakon Olimpijskih igara u Ateni, jer mi je cijena poslije sigurno bila veća. Ali, s druge strane, moram pohvaliti Zagreb koji je bio maksimalno korektan u slučaju moje ozljede, tako da su mi platili iako većinu sezone nisam igrao.
Kako gledate na današnji rukomet, usporedite malo ovu reprezentaciju i onu svoju? Koja je jača, ako se uopće može tako gledati? Ako ćemo gledati onu reprezentaciju u kojoj sam ja igrao i ovu reprezentaciju koja sada igra, teško je reći, jer i danas su tu neki igrači s kojima sam ja igrao. Znači, Lacković, Balić, Vori, Venio... Međutim, onaj rukomet, odnosno igra one reprezentacije bila je puno uspješnija od ove danas, ta igra je polučila bolji rezultat jer je ona reprezentacija prije pet godina mogla kombinirati sve vrste obrane, pogotovo 3-2-1. Ta je obrana bila najagresivnija, u njoj nas petorica rintamo i kopamo iza, ali iz tog rintanja i kopanja Džomba postigne pet, šest laganih golova iz kontre, uz nas ostale koji istrčimo tri, četiri kontre. Mi smo po utakmici uvijek imali sedam, osam laganih golova. Ova reprezentacija to nema, nego mora rudarski igrati u napadu. Stvar je u tome što s ovakvim profilom igrača koji su dosta visoki, kao Kopljar, Gojun, nema te pokretljivosti koja je potrebna za 3-2-1, a iskreno, nema ni dovoljno znanja. Jer ipak tu nedostaju i Sulić, i Špoljarić, i Dominiković, i Valčić, i moja malenkost. Tako da bismo se mi puno lakše nosili s ovom današnjom igrom, nego što bi se oni nosili s našom.
YouTube - Videos from this email
Kako Vam se čini ono Golužino rotiranje igrača koje smo vidjeli na pripremama? Mislite li da nam ta širina klupe može donijeti prednost i brzinu u igri koju forsira izbornik? Ta širina klupe nam može donijeti prednost samo u smislu sigurnosti. A to znači da vrtimo osam, devet igrača, a da ostali dobivaju uloge po potrebi. Da se točno zna koji će igrači ponijeti većinu tereta i da im se to jasno kaže, da budu svjesni toga i da na taj način dobiju dodatno samopouzdanje. Da znaju da neće biti zamijenjeni zbog greške, nego da će biti zamijenjeni radi odmora.
To je ono što je Lino Červar često radio – zamjena zbog greške... Da. Stvar je u tome da ovi igrači koji će dobiti dvije, tri, ili pet, ili sedam minuta na utakmici, da oni budu tretirani na jednako vrijedan način. E sad, što hoću reći... Šprem je u Portugalu bio sedamnaesti igrač i iako nije igrao ni minute, on je bio sasvim unutra, potpuno u igri. Iako nije igrao, promatrao je protivnike, bio mi je cimer i bez imalo sebičnosti, bez imalo zavisti mi je govorio kako se koji golman ponaša, kako koji igrač igra u obrani. To bi isto trebalo važiti i za ove igrače koji će ulaziti s klupe u Golužinoj reprezentaciji. Dvije, pet ili sedam minuta u igri vrijedi jednako kao i nečijih pedeset. Treba uzeti u obzir sljedeće. Manje-više svaka ekipa ima 60 napada po utakmici, uspješnost je 50 posto. Znači da 30 napada bacimo, ali to ne znači da smo bacili sve one treninge, akcije, da to ne vrijedi zato što je netko napravio tehničku grešku. I tih 30 bačenih napada kada se podijeli na desetak igrača, znači da je svaki igrač napravio tri greške. Ako svaki napravi tri greške, to ne znači da ga treba vaditi vani. Jer ako zbog grešaka izvadite dvojicu, sami sebi skačete u prsa, ovi drugi vide što se događa i tako utječete na igru, kako u obrani tako i u napadu. Htio sam objasniti malo slikovito da ljudi vide kako to djeluje iznutra i koliko ta statistika nekad znači.
Znate li koja je Červarova najveća pobjeda, a baš na osnovi gledanja statistike? To je bilo finale u Ateni. A na koji način? On je uzeo statistiku Nijemaca i vidio je kako se rezultat kreće prema broju postignutih golova. I onda nam je rekao prije utakmice, da njemačka krila Kretzschmar i Kehrman mogu postići koliko god hoće golova, nek' oni zabiju 40 golova, ali njihova vanjska linija ne smije zabiti ni gola. Kretzschmar i Kehrman su zabili 17 golova zajedno, a Nijemci su izgubili. A na drugim utakmicama, gdje je njihova vanjska linija zabijala više golova od krila, oni su s lakoćom pobjeđivali. I Lino je statistikom pobijedio Njemačku. Tako i ova statistika o greškama može dati primjer kako se trener treba ponašati. Vi jako dobro poznajete Slavka Golužu... Išli smo u istu školu, nastupali za istu školu, igrali za jedan klub, pa za reprezentaciju, pa za drugi klub zajedno. Evo sad, otkad nisam u reprezentaciji, ne znam jedino kakve gaćice nosi...
On je od početka svog dolaska na klupu reprezentacije imao problema. Javnost ga nije prihvatila, mnogo ljudi misli da nije kapacitet za vođenje reprezentacije i da je on samo Gobčeva marioneta. Što mislite? Pa slušajte, rukometni klub Zagreb je 20 godina prvak Hrvatske, pa onda se tako može reći da je i cijela liga 'Gobčeva liga'. To vam je možda najbolji odgovor. A što se tiče 'Gobčeve lige', zar mislite da Zoki Gobac nije utjecajan kod svih hrvatskih trenera?
Slažem se, ali vratimo se trenutak na Golužu. Nije li on u cijeloj ovoj situaciji najmanje kriv, pa on je samo prihvatio ono što mu se ponudilo? Pa evo, ja ne znam koji hrvatski rukometni trener ne bi prihvatio vođenje hrvatske reprezentacije s tim sugestijama Zorana Gobca, koje se sigurno javljaju i u vođenju reprezentacije, i radu Saveza, i cijelog rukometa u Hrvatskoj.
Je li Gobac vodio posao i Lini Červaru? Javnost je u Červara počela 'sumnjati' kada je objavljeno pismo anonimnog rukometaša Zagreba o 'pravoj slici' stanja u klubu i reprezentaciji. Sjećate li se tog pisma? Sjećam se ja tog pisma. Čak mi se pokušalo imputirati da sam ja možda autor toga, ali zbilja nisam. Evo sad ću reći, da kažem više jednom što se mora reći. I srce, i duša, i savjest su mi čisti što se tiče tog pisma i takvog načina komuniciranja. A onaj tko je to pisao, mogu samo reći da je jadan. Nikša Kaleb nije Todorić da je toliko financijski neovisan, niti sam sirotinja koju bi netko mogao kupiti za šaku kuna, bez obzira na ono materijalno. Kao čovjek imam kičmu, imam svoj stav, imam svoju glavu i ono što trebam nekome reći, to ću reći u lice, na primjeren način. Kažem još jednom, apsolutno nemam veze s tim pismom, a što se tiče detalja iz toga pisma, neki mi jesu bili poznati, a neki čak i nisu.
U tom su se pismu pojavili detalji koji su se Červaru kroz godine poslije spočitavali, da su igrači radili što su htjeli, da je i Červar bio Gobčeva marioneta, naziva ga se neznalicom kojem su posao vodili Mirko Bašić i Irfan Smajlagić. Vi ste svjedok tog vremena. Što je prava istina? Ovako, ja ću se odmah ograditi i zaista ne želim komentirati to pismo. Ne želim komentirati nešto što je anonimno.
Međutim, ključna teza u tom pismu nije samo vezana za nečije anonimno podmetanje, nego je godinama spominju i rukometni komentatori, od ulice i kafića do redakcija. Ona glasi otprilike da je Červarova reprezentacija osvojila strašno puno, ali da je mogla i više da nas je vodio bolji stručnjak od Line. Ima li tu istine? Zamislit ću da ste drugačije postavili pitanje bez opetovanog pozivanja na to pismo. Ovako, to je relativno. Ja bih sad trebao napraviti jedan rad vezan za fakultet na temu 'Vođenje'. Da biste vi nekoga vodili, morate imati znanje. Ali kako je rekao otac Nikole Karabatića: 'Ako želiš biti najbolji na svijetu, moraš imati nešto svoje.' Lino Červar sa svojim znanjem sigurno nije bio najveći znalac rukometa na svijetu, ali je imao nešto svoje, imao je nešto u sebi čime je znao motivirati igrače i zbog čega su igrači mogli biti opušteni i igrati opušteno. Mi smo kod Červara mogli igrati opušteno. Uz to, imali smo i Smajlagića, koji je, s druge strane, vodio računa o disciplini, a imao je i znanje, tako da je za nas taj spoj bio idealan. Smajlagić je bio taj osigurač da naša opuštenost ne prijeđe u zezanciju. Jedna naša velika rukometna generacija je 2001. na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj osvojila tek 9. mjesto, pa je bilo Europsko prvenstvo u Švedskoj, na kojem smo bili 16., odnosno zadnji, pod vodstvom Josipa Milkovića. E sad, kad pogledate, Milković je veliki, veliki znalac rukometa. Ne veliki, nego ima rukomet u malom prstu. Ali su se igrači ponašali kao kauboji, neodgovorno, išli su na spavanje kad je tko htio, bilo je dosta tih propusta koji utječu i na rad i na rezultat. Toga kod Line nije bilo jer je Smajlagić vodio računa o disciplini, a zajedno su se nadopunjavali u radu. Ali opet je nemoguće reći: 'E sad vi, sljedeći treneri, ponašajte se kao Lino Červar i imat ćete iste rezultate.'
Na kojem smo natjecanju najbolje igrali? U Ateni, definitivno. Iako će ljudi reći da smo najljepše igrali u Njemačkoj, ja mislim da je to ipak Atena.
Koliko je na tom SP-u u Njemačkoj bio problem s utakmicom protiv Španjolaca, koju smo, navodno, trebali izgubiti, a nismo. Pobijedili smo prvih sedam susreta, uključujući tu Španjolsku, a onda izgubili u četvrtfinalu protiv Francuza i na kraju bili peti. Činjenica je da nismo pustili. Ali ako ništa, ostali smo na kraju čistog obraza.
I danas kruži legenda da je Balić na poluvremenu ušao u svlačionicu i rekao: 'Ajmo pobijediti sve do kraja', iako je dogovor bio drugačiji. Ma ne. Ovako. Što se tiče te utakmice, mi smo se i prije toga, na prvenstvu u Tunisu, najviše družili sa Španjolcima. Znali smo i mi i Španjolci da nam ta utakmica ne znači ništa za nastavak natjecanja i da nam poraz čak olakšava neke stvari u nastavku natjecanja, zbog putovanja u drugi grad i tako... U jednom trenutku utakmice, evo to je kao da sada gledam, Iker Romero, inače odličan igrač, ide u kontru sam, početkom drugog poluvremena, opali loptu metar iznad gola, vraća se u obranu i smije se, namiguje nama na klupi. Znači, ono kao pokazuje, evo pustite vi, pustit ćemo i mi. Mi jesmo gubili prvo poluvrijeme, ali nismo htjeli izgubiti i išli smo po shemi 'ili jesmo ili nismo'. A Španjolska je kalkulirala i na kraju doživjela debakl. Bili su debelo iza nas. Mi smo u četvrtfinalu bili u egalu s Francuzima do kraja utakmice, ali su nas ruski suci na kraju oštetili i mi smo ispali. A Francuzima se dogodilo još gore u polufinalu protiv Njemačke. Bili su bezočno pokradeni i kad sam sreo poslije utakmice Bertranda Gillea u liftu, rekao sam mu: 'Drugi put kad budete igrali protiv Nijemaca, povedite svoje suce...' A on: 'Ovo je katastrofa, ne znam zašto sam dolazio ovamo.'
Što je s tim Francuzima i nama? Imamo li kompleks Francuza? Pa ne bih rekao. Francuzi u zadnje dvije godine jesu pomeli sve, međutim, moram reći da su moja iskustva s njima pozitivna. Dobili smo ih u Portugalu, u Tunisu, dobili smo ih u Norveškoj... i treba reći jednu bitnu stvar. Mi u odnosu na njih na nekim mjestima imamo igrače koji fizički ne mogu igrati obranu. Znači, Ćupića, Horvata, Štrleka, Ninčevića ne možete koristiti nigdje nego na krajnjim pozicijama u obrani. Oni su u napadu odlični igrači, ali ne može se reći da su polivalentni u obrani. Za razliku od nas, Francuzi su na svim pozicijama u prednosti što se tiče snage. Mi smo u to prvo vrijeme imali onaj kostur reprezentacije koji je dolazio iz Metkovića, a to su u Portugalu 2003. bili skoro svi osim Džombe (Kaleb, Lacković, Dominković, Goluža, Balić, Metličić). Znači ta fizička sprema je bila presudna. Znate, džaba vama kondicijski trener ako vi sami nećete raditi dodatno na sebi. Usporedbe s Francuzima radi, naš najjači igrač Renato Sulić podiže 140 kilograma u benchu, a njihov najjači, Bertrand Gille diže 170. I da zaključim, mi smo u pojedinim segmentima antropometrijski inferiorni, a s druge strane, naše igrače malo i podsvjesno digne slava i dolazak u reprezentaciju, pa onda zaborave taj rad na osobnoj fizičkoj pripremi, što francuske zvijezde nikad ne zaboravljaju. Kad treba odradit rudarski dio, tu nekih naših igrača nema nigdje. Najbolji primjer je naš Marino Marić. On je trenutno u napadačkom dijelu možda i najbolji mladi pivot na svijetu, ali to njegovo neigranje u obrani ga je poslalo doma. A to je velika propuštena prilika za njega. To je ono što smo mi prije imali. Kod Line je uvijek bilo da obrana počinje našim šutom. Znači, bilo koji naš igrač kad puca na gol, svi ostali trče natrag spriječiti kontru i lagani gol. Pa nek' onda oni gusle oko nas.
Nakon petog mjesta u Švedskoj, Zoran Gobac je pričao kako to Svjetsko prvenstvo nije bilo bitno, kako je cilj Europsko u Srbiji. Sada se opet govori kako EP nije cilj, kako su cilj Olimpijske igre? Je li to, po Vašim iskustvima, samo pila naopako, priča da se skine teret odgovornosti s igrača, ili je to stvaranje alibija unaprijed? Ma to je pila naopako. Evo i primjer. Prije Olimpijade u Ateni, tražilo se od svih izbornika da napišu što očekuju, koji plasman. Lino je diplomatski na prvo mjesto stavio Španjolsku, na drugo Njemačku, na treće Hrvatsku. Mi smo bili svjesni svoje kvalitete, ali nitko nije htio reći, idemo u borbu za zlato. S druge strane, Francuzi, kad su dobili listić, na prvo mjesto su stavili Francusku, a na drugo mjesto stavili su crtu i na treće mjesto su stavili crtu. Kao 'ko jebe vas ostale, mi ćemo bit prvi'. A koji su bili? Bili su peti. Dakle, to što Gobac priča je priča za javnost.
Tko su Vaši favoriti u Srbiji? Francuska i mi, svi ostali su tu negdje.
Ivano Balić opet igra s ozljedom. On je tip koji ne voli pričati o tome, ali stječe se dojam da bi on i danas bio neprikosnoveni kralj svjetskog rukometa da su ga ozljede zaobišle. Ma kako ne. On je pored Hansena, Jiche, Andersona, Karabatića i dalje u vrhu. Ja ću ga uvijek staviti na prvo mjesto. I pored Ivanovih ozljeda, svi ovi igrači koje sam nabrojio imaju odličan skok, imaju razoran šut, jako puno znače za svoje ekipe, ali nikad neće biti ono što je Ivano Balić. A to što se meni njegova frizura ne sviđa, i što ja mislim da mu 'rezanci' loše stoje, to je, znate, druga stvar. Neki ljudi govore kakav je to on, on ne trenira, on ovo, on ovo. Ivano Balić kad se skine, njemu su pločice na trbuhu, i te pločice nisu od čokolade nego od rada. Nisu te pločice jer je došao neki Meštrović i to mu isklesao.
Međutim, nama se ozlijedio još jedan razigravač, Drago Vuković. Ostali smo samo na Duvnjaku... To je veliki hendikep jer je Drago polivalentan igrač, može igrati na sve tri vanjske pozicije, jako je inteligentan, hrabar i ima dobar pregled igre. Nitko nije očekivao da će se tako nešto dogoditi, ali ja vjerujem da će ipak sve biti u redu.
Tko je onda nositelj naše igre, tko će preuzeti inicijativu? A morat će svi preuzeti, ali ako bismo po tome gledali, to bi bio Buntić. Sad me pitate, kako? Pa Buntić je tip igrača 'rođo moj, uzmi loptu, deri po golu i šta te boli briga'.
Pa je, samo je pitanje hoće li od 10 šuteva ući sedam ili tri... Pa je. Ja sad govorim o mentalitetu. Ako se postavlja pitanje tko će biti nositelj da uzme loptu, onda će je Bunta bez pardona uzeti i okiniti po golu.
Pa dobro, koji je naš najbolji igrač u ovom trenutku? Lacković. On je super u ovom stanju kakvom je sad. Daj bože da ta njegova koljena izdrže.
Tko je Vaša opcija za desnog vanjskog – Kopljar ili Buntić? Sve ovisi kako Goluža misli postaviti obranu. Ja bih osobno više volio imati Buntića u ekipi, mislim da je prodorniji igrač, igra u jačoj ligi i protiv jačih protivnika. Kod Kopljara se vidjelo da na ovim našim utakmicama, domaćim, i u utakmicama Lige prvaka protiv slabijih protivnika da on solidno igra. Čim je došla Barcelona, onda su se vidjele njegove slabosti. Nažalost, nije blistao ni protiv Islanđana.
Tko je, po Vama, naše najbolje krilo u povijesti?Pako Ćavar. Ali teško je sad reći, i Pako i Irfan i Vladimir Jelčić. Mana je 1990. godine bio proglašen najboljim igračem Jugoslavenske lige i u obrani i u napadu. Pazi, Jugoslavenske lige, koja je tada bila najjača u Europi, a Pipe je proglašen najboljim desnim krilom svijeta ikad! Ali opet, zna se tko je u rukometu Pako Ćavar.
A najbolji hrvatski rukometaš svih vremena? A kao što je rekao Zoki Gobac, Ivano je proglašen našim najboljim igračem svih vremena i najboljim igračem u povijesti rukometa, a opet s druge strane, Ivano je sam rekao: 'Pako je Pako.' Teško je praviti te usporedbe, Šuker ili Boban i slično.
Koliko u rukometu odlučuju suci? Jeste li bili kada u situaciji da pomislite: 'Bože, što ja uopće radim ovdje?' Bilo je takvih utakmica kad znaš da pojedini skladištari, kondukteri i kojekakvi iskompleksirani likovi, koji su u svojoj mladosti vidjeli da nikad neće biti igrači, pokušali biti suci, te sada privlače pozornost svojim odlukama i, što se kaže, 'jebu te u mozak'. Bio sam masu puta u situaciji da kažem: 'Ne znam što ovdje radim.' Baš zbog takvih kretena.
Koja Vam utakmica pada na pamet? To su utakmice hrvatske lige u vrijeme rivaliteta između Metkovića i Zagreba, stvarno se svašta događalo. A što se tiče reprezentacije, ta utakmica u Njemačkoj protiv Francuza, gdje su nam sudili Rusi. Naizgled je sve sjajno i krasno, ali osjećaš što te čeka i ustvari vidiš što ti rade. To je ono kad si samo glineni golub.
Je li Zoran Gobac zaista i menadžer, i šef Saveza, i izbornik reprezentacije, i trener Zagreba. Jednom riječju – gazda hrvatskog rukometa? Zoran Gobac nije trener, Zoran Gobac nije ni direktor, ni predsjednik kluba, on je predsjednik odbora za hitnost. Postoji li u ijednom sportu takva funkcija, to ne znam, ali službeno je to njegova funkcija u RK Zagreb, a u reprezentaciji je koordinator za muški rukomet i dopredsjednik Saveza. Govorimo o onome kako je na papiru. A što se tiče ovog ostalog, za Zorana Gobca se kaže da je jako puno učinio za hrvatski rukomet. Međutim, kakva je stvarna slika, mi još uvijek ne možemo znati i dugo još nećemo znati. Trebamo imati nekog drugog pa da ih možemo usporediti. Kao što ćemo danas-sutra moći usporediti Stipu Mesića s Franjom Tuđmanom, Franju Tuđmana s Ivom Josipovićem i tako dalje... Kad sam pričao s jednim građevinarom na temu starih mostova u Višegradu i u Mostaru, koja je to ljepota arhitekture, onda mi je on rekao: 'Lako je napraviti nešto što je lijepo kad si tome mogao posvetiti cijeli život. Ali kad si prisiljen napraviti nešto u zadanim rokovima, tu se onda prepoznaje koliko si kvalitetan.' Dakle, Zoran Gobac je cijeli život u rukometu i cijeli život je, da tako kažem, voditelj Saveza.
To je kao u Sjevernoj Koreji, 'naš dragi vođa'... Ha, ha, ha, a čujte, u Sjevernoj Koreji se još dugo neće ništa promijeniti i Sjeverna Koreja je jedna od najgladnijih država na svijetu. Za razliku od našeg rukometa, koji je jedan od najuspješnijih u svijetu. E sad, to je staro pravilo, ekipa koja dobiva se ne mijenja.
To je istina. Međutim, općenito gledajući, koliko je postojanje šerifa u dva najvažnija hrvatska sporta dobro za rukomet i nogomet. Nekad se stječe dojam da su nogomet i rukomet taoci Zorana Gobca i Zdravka Mamića... Nismo imali priliku vidjeti drugačije, pa ne možemo usporediti. Ali, iskreno, nije dobro. Dobro je samo za jedan klub. Pokazalo se da kad je u hrvatskoj ligi postojao jedan jak Zadar, Karlovac, Split, Metković, Medveščak, da se naša liga barem na trenutak podigla kvalitetom. A što se tiče poveznice s gospodinom Mamićem, dovoljno je reći da je prije dva, tri dana izašao podatak koliko nam je nogometna liga loša, da je slabija od slovenske i srpske. A za to nije kriv samo on i nema veze sad što se meni njegov način rada i javni nastup ne sviđa.
Kakvo je to prvenstvo u kojem je isti klub 21 put prvak u isto toliko godina? Nezanimljivo. Sva kvaliteta je kanalizirana u Zagreb. Na kraju krajeva, i ja sam, gledajući svoje osobne interese, izabrao Zagreb. Jer taj je Zagreb igrao Ligu prvaka, dok svi ostali klubovi mogu samo sanjati Ligu prvaka. Za mene kao igrača je to bilo dobro, a za ligu nije bilo dobro.
Tko god je u toj ligi nešto pokušao pored Zagreba, nije uspio. Je li to samo zbog financija, ili je netko i namjerno sabotirao te klubove? Govorim o suđenju, raznim podmetanjima, je li bilo i toga? Zasigurno je bilo. Ali kao i u svim sportovima, teško je dokazivo. U svakom slučaju, Hrvatski rukometni savez je transparentno organizirana organizacija, koja ima i svoje disciplinske komisije i ostala tijela zadužena za ispitivanje takvih slučajeva i situacija, i ako oni do sada nisu ništa našli, tko onda smije upirati prstom i išta govoriti.
Čujete li se s nekim u reprezentaciji? Što se priča? Ima li kakvih novosti? Jedina stvar što se tiče toga je da nitko ne smije davati informacije o Ivanu Baliću, osim onoga što on sam kaže i u dogovoru s izbornikom. A s druge strane kažu: Bit će sve u redu.
Zašto se njegovo stanje skriva kao državna tajna? Ne znam, znam ono što većina zna. Radi se o preponama i aduktoru, da ga to boli i da može odigrati pet minuta, pa da za pet minuta to sve pukne i gdje smo onda?
Vi ste veliki zabavljač i vicmaher, bili ste duša reprezentacije. Ispričajte neku anegdotu iz reprezentacije koju još nismo čuli... Nisu sve te anegdote za objavu, ali evo jedna kad smo Lini naručili sprdafon, u Sloveniji 2004. godine. Zapravo, prvo smo naručili Valteru Matoševiću, koji se taman trebao ženiti za koji dan. Trebao je otići za Njemačku, gdje je igrao, a mi mu naručimo sprdafon u 6.30 ujutro. Čovjek ne zna gdje je, koji je dan, kol'ko je sati, a zvoni telefon i žena se dere: 'Vi ste napravili dijete mojoj kćeri! Pa neće to tako proći! Mi smo ugledna zagrebačka obitelj.' Pa onda: 'Nemojte vi sada meni s tim pitanjima! Vi ćete nju ženiti milom ili silom.' I sad, stvar je u tome što se on stvarno ženi! I tako to traje, traje, kad dolazi Valter na doručak, mi ga gledamo, a on ulazi k'o zombi, gleda negdje u daljinu, izgubljen, ma ne može doći sebi. Poslije smo mu rekli što je.
Ali još bolje je bilo s Linom, jer se dogodilo pred cijelom reprezentacijom, usred večere. Mi svi na večeri, ne čuje se muha, svi napeti k'o puške. I njemu zazvoni mobitel. A pravilo je bilo da na večeri, na treningu, u svlačionici, mobitel ne smije zvoniti. Lini može, ali igračima ne može. I mi sad znamo, nema kome nego njemu. Evo ga, sprdafon. I sad on žvače, onako punih usta, i čuje se: 'Lijepi pozdrav, evo mi smo stigli, mi smo dovezli ta drva.' A on punih usta: 'Kakva drva?' 'Evo mi smo tu ispred kuće, gdje da stavimo drva?' I sad, mi se svi već smijuljimo, očekujemo da će to potrajati. Čuje se: 'Nemojte vi nama, koja drva, to treba netko platiti. Mi ćemo to vama istovariti ispred kuće.' I sad očekujemo da će se Lino svađati s njim, a on onako punih usta: 'Ma istovari di oćeš, boli me kurac, večera mi se hladi. Ajd bok.' Ha, ha, ha.
Sjećate li se dana kada ste s Pakom Ćavarom odlazili u kino na Brucea Leeja i poslije vježbali poteze? Nije to samo s Pakom, odlazila je cijela ulica. Nije tad bilo Nintenda i Playstationa i što ja znam čega, Facebooka....
Tko je bio bolji Bruce Lee? Mi smo imali jednu ledinu na kojoj smo pokušavali napraviti taj nekakav salto, pa je bio nekakav leteći kolut naprijed. Pa zapravo, kad gledam, to je nama pomoglo da dobijemo bolju koordinaciju, da dobijemo taj osjećaj za prostor.
Je li i Bruce isto zaslužan za onaj vaš slavni gol, jedan od najljepših rukometnih golova svih vremena, koji ste zabili na Olimpijskim igrama? Nije Lee nego Anja Anderson, ona je to prva napravila... Ali bio je zgodan trenutak za prodati foru. Znao sam taj potez, napravio sam ga nekoliko puta na treningu, ali taj put mi je došlo u sekundi. Samo sam gledao da nema kapljica od znoja na podlozi, da se ne okliznem i da ne ispadne glupo na kraju.
Danas djeca kao da nemaju heroja, pa makar i tih s velikog platna, vrijednosti su se također promijenile. Da imate čarobni štapić, što biste promijenili u današnjem društvu, državi, općenito u ljudima. Kad bih već mogao tako u mašti birati, onda bi mi trebalo štapića kao strelica u Robina Hooda. Puno stvari bih promijenio. Onako filantropski, ukinuo bih PET ambalažu da ljudi ne moraju zbog nje kopat po kontejnerima. S druge strane, obojio bih tunele u jednu ruku, a ne sedam, osam puta, pa da u državnoj kasi ostane malo više pa da ljudi imaju i za mirovine i druge stvari. Ali čarobni štapić ostaje uvijek u mašti. Imaju dvije Andrićeve izreke, jedna je iz knjige Na Drini ćuprija, da 'čovjek pjeva jer se u pjesmi sjeća samo onoga što je lijepo'. Tako i ja. Iako nemam sluha, kad sam onako nasamo, pjevam za sebe jer me čini sretnim. A druga izreka je iz Znakova pored puta i kaže da 'čovjek u mladosti čini ono čega će se stidjeti u starosti'. A starost mu prođe u uzaludnim pokušajima da izbriše ili barem ublaži ono što je činio u mladosti. Tako da manje-više svi mi činimo iste greške, prolazimo isti životni ciklus i na kraju dolazimo na isto.
Što mislite, hoće li ova nova vlast nešto promijeniti u Hrvatskoj? Pa hoće. Nadam se da će se ona brojka od 315.000 nezaposlenih smanjiti. Sad, hoće li to biti za 10.000 ili 50.000, ne znam. Vjerujem i prema prvim nastupima našeg resornog ministra, da će se stvari u sportu popraviti i krenuti nabolje.
