Proslavljeni bivši vaterpolist Dubravko Šimenc gostovao je u studiju Net.hr-a. S omiljenim i popularnim Dudom prošli smo veliki broj tema i vratili se u neko romantičnije doba, kad se više uživalo u sportu, kad su vaterpolo i sportska događanja imala težinu i nekako se više cijenila jer je to bila čista emocija, nije bilo prevelikog izbora kao danas, niti mogućnosti...
'Nekad smo svi mi vaterpolisti odlazili na utakmice drugih ZG klubova'
"Drago mi se vratiti u ta vremena jer i dan danas, baš smo škvadra. Nalazimo se, odlazimo na utakmice Mladosti. I onog što danas više nema, a to mi je žao, tada smo odlazili na utakmice Cibone, Dinama, Zagreba, na utakmice odbojkašica... Odlazili smo svi i oni su dolazili na naše utakmice. Nažalost, danas u Zagrebu u istom danu imaš 3 košarkaške utakmice. Ne znaš gdje otići. Imaš isto dva vaterpolska kluba od kojih svatko ima svoj bazen. Prije si imao jedan bazen na kojem se odigravalo sve. Ja sam zagovornik onih ljudi koji govore da vaterpolo treba biti ljetni sport, a ne zimski, dvoranski", priča nam Dubravko Šimenc koji ima strašno izraženu socijalnu karakteristiku - ljudi ga obožavaju.
'Domaće utakmice nekad smo igrali u Ljubljani'
Inače, kad govorimo o prošlim vremenima, nekad nije bilo zatvorenog bazena u Zagrebu...
"Mi smo igrali ligu petak - nedjelja, liga je trajala dva i pol mjeseca, tri. Uglavnom su klubovi u Beogradu imali zatvorene bazene. Onda su se počeli graditi bazeni i u Splitu. Recimo, Gruž je zatvorio svoj bazen, davno je to bilo... Mi (Mladost op.a) smo recimo igrali u Ljubljani. Solaris je igrao u hotelskom bazenu. Mi smo jedini dvije sezone domaće utakmice igrali u Ljubljani. To je bio najbliži bazen. Baš, kao što si rekao - romantika".
Također, pričao nam je Dudo, između ostalog i kako mu je jedan sistematski spasio život, otkrio nam je i zašto nikad ne bi pričao i nije pričao nikad ništa protiv navijača, a dotaknuli smo se s njim i 15. lipnja 2003. i onog kaotičnog finala hrvatske vaterpolo reprezentacije protiv Srbije i Crne Gore u Kranju, u kojem smo izgubili već dobivenu utakmicu rezultatom 9-8. Vodili smo u njoj i sa +3 u jednom trenutku...
'Nikad niti jednu riječ neću reći protiv navijača'
"Ponavljam - nikad niti jednu riječ neću reći protiv naših navijača, jer oni su jako bitni u čitavoj priči. Ali, teško im je zabraniti da nešto popiju prije utakmice".
Govorio nam je i kako je bio na porodu svog 10 i pol godišnjeg sina Tome i kakav je poseban osjećaj pritom imao.
"Kakav je to osjećaj bio... Kad nam je k'o mala štruca kruga došla u ruke... I to još sin, za razliku nekih mojih kolega koji nemaju još sinove, prepoznat će se oni (smijeh). To je isto jedan od doživljaja mog života koji će vječno ostati zabilježen u meni."
Pričao je i o kćerkama Niki i Karli. Na njihovim porodima nije bio, ali naravno ponosi se njima isto kao i sinom i obožava ih, jer one su njegove kćerkice zauvijek. Dudo obožava svoju djecu, ona su mu centar svega, najveće životne radosti i najveća sreća...
Otvorio nam se i evocirajući uspomene iz Atlanta sa OI 1996., kad je kao igrač s reprezentacijom uzeo srebro. Tada su Španjolci uzeli zlato, Hrvatska je bila druga, a Italija treća. I onaj epski dalekometni gol protiv Jugoslavije... Imao je najjači šut na svijetu, top u desnoj ruci...
'Golovi su u sportu ono što se pamti'
"Golovi su u sportu ono što se pamti. Taj dalekometni gol za 7-5 protiv Jugoslavije na OI u Atlanti je bio moj treći o kojem pričaš, ali i prva dva su bila bitna. To je bila 1996., ogroman nacionalni naboj. Kad je završila ta utakmica četvrtfinala koju smo dobili, odmah sam rekao kako je to za Vukovar. To su Vukovarci zapamtili. Moram ti priznati, to su emocije koje su ono... Tada nije bilo mobitela kao što ih ima danas. Međutim, imali su neki mobitele (velike satelitske telefone op.a), Tonči Vrdoljak je imao i naravno, nakon utakmice je Peri i meni rekao da nas treba predsjednik Franjo Tuđman, da nam želi čestitati. Tako da smo s pokojnim Franjom imali odmah jedan kratki razgovor. Oduševljen kao i svi mi, kao i čitava Hrvatska, rekao je idemo dalje, sad idemo uzeti zlato. Htjeli smo ga poslušati, ali nažalost u tom finalu nije bilo Brune Silića na klupi."
U Atlanti smo Tino Vegar i ja spavali na podu'
I to nakon što su u Atlanti Dudo i Tino Vegar spavali na podu...
"Da, Tino Vegar i ja, to je istina. Krevet u olimpijskom selu je bio mali, ali snašli smo se. Tako je bilo par noći. Nabavili su nam velike krevete za košarkaše. Na tim OI sam se rukovao i s Billom Clintonom. On nam je puno pomogao za vrijeme rata. Zahvalio sam mu se, pružio ruku i rekao - 'Gospodine predsjedniče, hvala vam za sve što ste učinili za moju Hrvatsku, moj narod... I ja igram vaterpolo na ovim OI - Hvala vam!' On je ostao šokiran, onako baš sam osjetio da mu je bilo drago. I onda se vratio američkim sportašima nakon nekoliko sati i spomenuo je da mu je bila neobična čast razgovarati s jednim visokom vaterpolistom iz Hrvatske. To su prenijeli neki američki mediji. To su ti neki doživljaji koji su se spontano dogodili. Volio bih recimo gospodina Clintona, baš bi ga volio sresti negdje i pitat' da li se sjeća toga? Jer, nije bilo lako tada predsjedniku Amerike reći - hvala vam na svemu što ste učinili za hrvatski narod. A puno je Amerika učinila".
Pogledajte što nam je sve pričao i o čemu smo razgovarali s jednim i jedinim - Dubravkom Šimencom.
