Srbija je bila među prvim zemljama na Olimpijskim igrama u Tokiju koja je uspjela osvojiti medalju. Za to je zaslužan Damir Mikec koji je uzeo srebrno odličje u streljaštvu. Nakon velikog uspjeha na Igrama Mikec je odlučio dati veliki intervju za Kurir u kojem je dosta govorio o svom odrastanju u rodnom Splitu.
Prisjetio se kako mu je bilo dok je bio mlad u Splitu, kako je bilo za vrijeme rata i kako je na kraju brodom napustio Split i otišao u Herceg Novi. Damirov otac bio je vojnik i imali su čak 17 prekomandi. U srpskoj Senti njegov je otac upoznao njegovu majku koja je tamo rodila njegovu dvojicu braće, a kako su njegova braća Goran i Igor imali problema s disanjem liječnici su sugerirali preseljenje na more. Njegovi baka i djed imali su vikendicu na Cresu koju su prodali i preselili su u Kaštela, Damirov otac tada je tražio prekomandu u Split i dobio ju je.
"Tata je zaista dobio prekomandu i 1980. godine moji su došli u Split. Jako im se svidjelo, Split je zaista prelijep grad, a oko njega su i brojni otoci. Tata je rekao: 'To je to, više ne mrdam nigdje.' Imao je plan da kupi i jedrilicu od 15 metara pa da obiđemo sve otoke. Onda su odlučili imati još jedno dijete i tako sam se ja rodio 1984. godine", rekao je Mikec i zatim nastavio s pričom.
'Plakao sam kada sam se vratio'
"Kad je počeo rat, morali smo otići. Zadnjim grčkim brodom otišli smo iz Splita za Herceg Novi koji nam je pružio puno toga. Ja sam praktički cijelo svoje djetinjstvo, do 15. godine, bio na moru. Iz Splita se sjećam rata, aviona koji nadlijeću grad i brodova koji su s mora pucali na grad, čulo se bum-bum-bum. Kao klinac sam volio skateboard. Imali smo u Splitu jedne stepenice po kojima smo se spuštali. Sjećam se padova i roditelja koji su se tome protivili. Živcirali smo jednog susjeda koji nas je polijevao vodom iz lavora, bili smo skroz mokri. Bilo je to lijepo djetinjstvo", pričao je Mikec.
Otkrio je kako se vratio u Split 2003. godine i kaže kako mu je to bilo jako emotivno iskustvo.
"Svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam otišao do mojeg Mertojaka. Sjetio sam se školskih dana, čak i nekih scena iz vrtića poput slikanja s Djedom Mrazom. Imao sam jako veliku želju da se vratim. Otišao sam do moje osnovne škole, bili su praznici. Na ulaznim vratima bio je popis prvašića i sjetio sam se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu. Pogledao sam nazad u moju zgradu i krenule su suze… Sjeo sam na klupu i plakao kao kiša. Tu sam se ispraznio, bilo je jako emotivno, baš kao kad mi je majka preminula. Sve mi se skupilo. Ipak je to bio dio našeg života i tamo više nemamo nikoga", rekao je Mikec.
