Na današnji dan prije 22 godine vratilo se sveto ime Dinamo. Svake godine Bad Blue Boysi, ali i svi ostali simpatizeri ponosa Zagreba, slave ovu obljetnicu, koja je dio povijesti samog nogometnog kluba, ali i grupe BBB, jednog bunta, prkosa i jedne posebne, sasvim druge ulične navijačke filozofije...
Dinamo se vratio tamo gdje mu je mjesto
Na Valentinovo 14. veljače 2000. godine Dinamo se vratio tamo gdje mu je mjesto. Vratio se navijačima, vratio se narodu, duhu zagrebačkih ulica. Tadašnji predsjednik države Franjo Tuđman proglasio je ime Dinamo ostavštinom komunizma i napravio pogrešku koja ga je obilježila kod navijača zagrebačkog kluba.
Takva odluka nije se svidjela Boysima koji su ušli u otvoreni sukob s tadašnjim državnim vrhom, protiv samovolje jednog čovjeka. Uslijedio je beskompromisni rat u kojem navijači nisu odustajali, a policija pod patronatom Tuđmana htjela je ugušiti glas naroda. Nakon višegodišnje borbe, na današnji dan prije 22 godine čulo se:
“Imamo Dinamo”, uzviknuo je legendarni modri as Velimir Zajec podigavši slavodobitno ruke u zrak...
"Sve mi se čini kao da je bilo normalno da se vrati Dinamo. Jer, bilo je nenormalno kad se promijenilo ime zato što se vidjelo koliko Dinamo znači gradu Zagrebu i svim navijačima", kazao je svojedobno za Net.hr Velimir Zajec Zeko, "Dinamovo med i mlijeko", kako mu je svojedobno i guslao radioreporter Ivo Tomić za vrijeme njegovih slavnih igračih dana.
Pjesma i sukobi s policijom
Podno zapadne maksimirske tribine tog dana bilo je oko 10 000 navijača koji su pjesmom, bakljama i sukobom s policijom dočekali toliko željeni povratak svog Dinama, za koji su se borili osam i pol godina. Kad je Zajec izašao iz kluba, sve je proključalo. Zapalilo se more baklji. Plato ispred zapada Maksimira doslovno je obasjavao. Atmosfera je bila uzavrela...
"Kad sam koračao prema izlaznim vratima kluba, jako sam bio uzbuđen što će navijači čuti toliko željenu vijest. Jer, sve je trajalo dugo, predugo... Bio je to jedan od ljepših trenutaka u mom životu jer sam povezan s navijačima i vezan za klub. Svi mi koji smo tad nastupali za Dinamo, htjeli smo što poštenije odraditi našu karijeru u Maksimiru. Davali smo sve od sebe za klub, to su isto osjetili i navijači. Uvijek smo davali sve za plavu boju, za navijače. S tim smo željeli pokazati jednu pripadnost klubu, gradu Zagrebu, Hrvatskoj i navijačima", kazao nam je još prije Velimir Zajec.
Šokota zabio prvi gol za Dinamo nakon povratka imena
Tomo Šokota (44 godine - 55 golova u 112 službenih utakmica za Dinamo u ukupno sedam godina, prema podacima dostupnim na internetu) bio je udarna igla tadašnjeg rostera Dinama. I njemu u venama teče plava krv. Zagrebački dečko koji i dalje živi Dinamo, u jednom dahu nam je ispričao kako je to njemu bilo nekad, a kako je danas...
"To je ono nešto što smo svi tada svim srcem priželjkivali. Stoga, nama koji volimo Dinamo ova obljetnica je jedna posebna emocija, ljubav, naše Valentinovo. Također, povratak imena je i konačna pobjeda grupe Bad Blue Boys, to je bitno za naglasiti", govori nam danas Tomo Šokota i nastavlja:
"Zabio sam prvi gol za Dinamo u sljedećoj utakmici protiv Zagreba na Maksimiru. Sad kad se toga sjetim, ma to su bile stvarno velike emocije, za sve nas. Ono, situacija je bila luda, voliš Dinamo, a igraš pod nekim drugim imenom koje nije bilo to što smo svi mi željeli. Naravno da, kad se taj dan dogodi, da si sretan. Onda emocije izađu na površinu".
Teška vremena, prijatelju moj
Je, Tomo Šokota zabio je u 16. minuti gol za 1-0 Dinama. Na kraju je utakmica protiv Zagreba završila 2-2. No, više nekako od samog rezultata pamtimo ludilo koje je tog dana vladalo na čitavom stadionu, ne samo na Sjeveru. Nekako smo se tada bili ponadali kako je to to, kako je s borbom za Dinamo, za klub i ime gotovo, kako će stadion uvijek biti pun... Da, toliko smo nekako, onako dječački i navijački iskreno zaneseni, otišli daleko, predaleko... Tko bi mogao znati da se Dinamu spremaju teška vremena, kao i grupi BBB...
Navijači su mislili kako je konačno došlo njihovo vrijeme. Vrijeme navijanja za Dinamo, njihov Dinamo za koji su se borili. Međutim, odlaskom Croatije u ropotarnicu povijesti dogodilo se nešto što će se nekoliko godina poslije pokazati kao početak novih sukoba Bad Blue Boysa s čelnim ljudima kluba, koji je eskalirao u novi rat, borbu za klub. Naime, s povratkom imena Dinamo na velika je vrata u maksimirske odaje ušao tada 40-godišnji Zdravko Mamić.
Canjuga je odstupio i Dinamo je od tada bio u rukama Mirka Barišića i Mamića, ljudi koji su bili predstavljeni kao oni koji imaju viziju kako klub treba izgledati i novac da ga se financijski pogurne. No, ostalo je samo na tome. Dinamo je kasnije, sudeći po USKOK-ovim optužnicama, postao poligon za izvlačenje milijuna iz kluba i to povlaštene kaste ljudi, odnosno jedne obitelji...
Zdravko je, istina, na kraju odstupio s mjesta izvršnog predsjednika nakon što je bio uhićen pa optužen zbog sumnji u teške financijske malverzacije, ali ostao je Dinamov čovjek iz sjene, takozvani "savjetnik", bez kojega u klubu nije mogla proći niti jedna važnija odluka. Kasnije kad mu je sjela, prvo nepravomoćna presuda, a potom pravomoćna, postao je i bjegunac od hrvatskog pravosuđa, te je sad nastanjen u Međugorju, svojoj drugoj domovini Bosni i Hercegovini, kako to Zdravko ponosno ističe.
Tomo Šokota na Futsal Dinamu na Šalati, navija zajedno s BBB-ovcima.
Pamti samo sretne dane
No, u njegovom odsustvu, dogodilo se s vremenom i to da je u klubu prvi čovjek postao Krešimir Antolić, dotadašnji Mamićev najvažniji čovjek za sigurnost kluba i čovjek od povjerenja, bivši istaknuti policajac, koji sad ima neku svoju vladavinu u Maksimiru...
Tomo Šokota nam govori kako mu je bilo jako drago kad se vratilo ime Dinamo, te kako svi danas možemo uživati u klubu. No, da li stvarno i uživa? Nekako nam se više čini kako pjeva "pamtim samo sretne dane ili čak "ne osjećam ništa, samo se sjećam"... Upitali smo ga, naime, kako mu Dinamo izgleda danas?
"Ne znam što bi rekao, da vam budem iskren, ja više nemam toliku emociju prema tom klubu kao što sam nekad imao, nažalost nemam... Niti idem na utakmice. Mislim, svaka čast svim dečkima koji dalje guraju tu navijačku priču, bodre Dinamo, idu na gostovanja, ostavljaju zadnju kunu, sve za Dinamo... Divim im se i sad, kako sam se Boysima uvijek divio. No, ja osobno nemam više tu emociju prema klubu, stalno to govorim", priča nam Tomo i nastavlja:
"Dođem tamo, sve je to kako je bilo, ali ta emocija i energija sve te djece i trenera koji su tamo, tog kluba, nije mi to ta energija Dinama koji je nekad bio, energija koja je u klubu nekad bila prisutna, onog Dinama kojeg znam i o kojem su mene roditelji učili, sve nas... Sad mi je to sve nekako lažno, fake. Svi se nadamo da će to biti bolje, da će se to promijeniti. Kad? Ne znam stvarno", iskreno nam je rekao Tomo Šokota i dodao:
Tomo Šokota oduvijek je bio miljenik zagrebačkih navijača.
'Boriš se, niti sam ne znaš protiv koga'
"I onda kad smo nas četvorica (četiri bivša kapetana Dinama Tomo Šokota, Dario Šimić, Igor Bišćan i Silvio Marić op.a) krenuli, da mi je to netko rekao da ćemo tako što morati napraviti, kazao bih da je lud. No, mi smo to jednostavno napravili iz ljubavi prema Dinamu, htjeli smo da u i oko Dinamo nabolje krene. Nadamo se da ćemo jednog dana opet imati Dinamo. Kad ćemo to imati, kad će se to dogoditi? Ne znam, nisam pametan niti više toliko razmišljam o tome, zato što me strašno to umara. Boriš se, ni sam ne znaš protiv koga, vjetrenjača", zaključio je Tomo Šokota.
