Pobjeda Hajdukovih juniora u osmini finala Lige prvaka mladih protiv favoriziranog Manchester Cityja te debi, a potom i pogodak 16 godišnjeg Luke Vuškovića u seniorskom nogometu ponovno su hrvatski medijski prostor zatrpali tekstovima i komentarima o budućnosti hrvatskog nogometa i o generacijskim talentima koji ne smiju propasti.
Upravo teza da svaki talent mora uspjeti i da je za svakog od njih koji ne dosegne svjetsku slavu, kriv klub u kojem igraju, me potaknula na dublju analizu toga što zapravo čini talentiranog nogometaša i zašto mnogi od onih koje javnost takvima percipira zapravo ne uspiju.
'Novi Messi', 'lijeva noga dostojna Barcelone' i 'udaranje lopte drugačije od ostalih' često se čuju u razgovorima o novim talentima, ali podjednako tako u svakoj birtiji od Vukovara do Dubrovnika sjedi makar jedan koji mogao biti bolji od Modrića, Livaje, Petkovića, ali eto…
Ne presuđuje samo fina lijeva noga...
Struka je prilično egzaktna oko toga koje kriterije mladi nogometaš mora ispuniti da bi ga se smatralo talentiranim.
Gledaju se generalne sposobnosti poput agilnosti, izdržljivosti, snage i genetski uvjetovane brzine. Također su bitna znanja, a u prvom redu smisao i razumijevanje igre, dok osobine ličnosti nisu ništa manje bitne.
Ono što je važno istaknuti je da je filter prema seniorskom nogometu uzak. Što to znači? Pojedinac je često označen talentom u svojoj generaciji no u seniorskom nogometu se sastaje 15 ili čak 20 različitih generacija pa tako u HNL-u imamo Luku Vuškovića koji je 2007. godište i Ivana Krstanovića 1983.
Drugim riječima, kada u seniore dođu svi koji mogu i znaju tada presuđuju osobine ličnosti ili ono što mi kolokvijalno nazivamo karakterom.
Tada uz sve već navedeno prevagu nose predanost, savjesnost i posvećenost. Bitan je faktor i to koliko je visok prag tolerancije na bol koju izaziva napor odnosno koliko je igrač spreman ići kroz nelagodu.
Izdržljivost u motivaciji
Također, dva su detalja koja se gotovo nikad ne spominju u javnom prostoru u ovakvim raspravama, a imaju presudnu ulogu. Riječ je o tome da su uspješniji oni koji imaju nisku razinu anksioznosti i neuroticizma odnosno oni koji sve shvaćaju kao izazov i priliku, a ne kao prijetnju, te možda i najbitnije – izdržljivost u motivaciji.
To znači da je konstantna želja za napredovanjem i unaprjeđivanjem mnogo bitnija za uspjeh talentiranog nogometaša od finog centaršuta ili lijepog driblinga.
Uz te unutarnje faktore mnogo je onih koji utječu na mlade igrače, a dolaze iz vani. Talentirani nogometaši u 'nježnim godinama' mnogo će se lakše razvijati u posloženom sustavu u kojem su okruženi kvalitetnim i iskusnim suigračima koji će popraviti pogrešku i skinuti mu teret nerealnih očekivanja i kritika s leđa.
Velik utjecaj imaju roditelji i menadžeri koji nerijetko u želji za brzom zaradom donose neracionalne odluke koje štete kvalitetnom razvoju mladog igrača. A čak i kada se svi uvjeti za razvoj dobro poslože i poklope potrebna je doza sreće kako bi se u najosjetljivijem, tranzicijskom razdoblju prelaska iz juniora u seniore izbjegle teže ozljede.
Sve navedeno je razlog zašto jednoznamenkasti postotak talenata zaista i uspije odnosno zašto veliki broj 'igrača budućnosti' propadne. Zapravo, mnogo češći razlog njihovog 'neuspjeha' su psihologija i nerealna očekivanja nego neadekvatan rad u klubu.
Drugim riječima – pustite neka djecu igraju nogomet na miru.
