Kalinić se nakon izbacivanja iz reprezentacije vratio u Split i odbio komentirati izbornikovu odluku.
Uoči današnje utakmice Hrvatske i Argentine uvjerljivo najkomentiranija tema je Kalinićevo izbacivanje iz reprezentacije. Zlatko Dalić je Kalinića potjerao jer je narušio disciplinu u momčadi i ogriješio se o pravila ponašanja, nakon što je odbio ući u igru protiv Nigerije. Istu stvar je, tvrdi Dalić, napravio i protiv Brazila. Jasno je Daliću, a i cijeloj javnosti, kako je Kalinićeva tvrdnja da ga bole leđa i da zato ne može ući u igru samo bunt čovjeka koji odbija sjediti na klupi.
Na pitanje o tome kako su igrači koji nisu navikli biti u drugom planu podnijeli klupu, Dalić je rekao:
"Ekipu čine 23 igrača i svatko mora živjeti za nju, u protivnom nema atmosfere. Ćorluka je nama bitan, a on je bez riječi i pogovora prihvatio da bude pričuva, a sad ćemo za Argentinu vidjeti, imam dvije opcije, moguće je da Ćorluka zaigra."
Što smo zapravo izgubili Kalinićevim izbacivanjem?
Kada se gleda ovosezonski učinak Nikole Kalinića bez većih problema se konstatira da napadač Milana, koji je u 41 nastupu za Milan ove sezone zabio šest golova i upisao isto toliko asistencija, nije u formi s kojom može biti prvi napadač Hrvatske.
Naravno, ni njegov glavni konkurent na toj poziciji, Mario Mandžukić, koji je u 43 nastupa zabio deset golova i upisao četiri asistencije nije u puno boljoj formi, ali Mandžukić u svoju obranu uvijek može reći da je u Juventusu bio krilo kojem primarni cilj nije zabijati golove, a za poziciju u reprezentaciji može se pozvati i na autoritet. Nikola Kalinić nema te adute, a kad se tome doda njegov neposluh, Dalićev postupak je potpuno očekivan.
Igor Kralj/PIXSELL
Je li Kalinić mogao ponuditi nešto što drugi nisu?
Nikola Kalinić je, prije svega, najbolji hrvatski napadač kad je u pitanju igra "leđima prema golu". Visina mu omogućava da osvaja zračne duele, a tehnička profinjenost da smiri lopte koje dolaze na njega i upošljava suigrače. Nije Kalinić u tome najbolji na svijetu, ali je čovjek čiji je skillset idealan baš za to, dok u slučaju Mandžukića i Kramarića, više prvog nego drugog, gotovo uvijek neki drugi segment igre mora biti zapostavljen kako bi taj dio igre kvalitetno odradili.
Kramarić i u Hoffenheimu igra neku vrstu polušpice sa sličnim navikama, ali u sustavu koji njeguje Nagelsmann taj isti Kramarić može biti i vrhunski strijelac. Hrvatska nema sustav i gotovo cijela igra se svodi na individualnu kvalitetu pa je stoga logično da Kramarić ne može u reprezentaciji biti sve ono što je Hoffenheimu. To što Kramarić u reprezentaciji ne može biti, a Mandžukić ne zna, Kalinić može i zna, ali to Hrvatskoj ne vrijedi dovoljno da mu se oprosti neposluh.
Posljedica zapravo nema!
Odlaskom Kalinića Hrvatska gubi eventualnu treću napadačku opciju jer, kao i uvijek kada je riječ o momčadima koje nemaju jasne mehanizme i automatizme u igri, ono što Mandžukić i Kramarić sa svojom razinom individualne kvalitete mogu biti još uvijek za reprezentaciju vrijedi više od Kalinićevog skillseta. A kad se mora odvagnuti između treće napadačke opcije i zadržavanja kontrole nad svlačionicom na najvećem nogometnom natjecanju na svijetu - izbor je jasan.
