Još do prije 15-tak godina Serie A je imala status najjače i najzanimljivije nogometne lige na svijetu. Na Apeninima su igrale najveće zvijezde, a konkurencija u ligi je bila toliko jaka da se Scudetto osvajao čak i s jedva 20-tak pobjeda u sezoni. No danas je situacija kudikamo drugačija! Nogometna globalizacija u kojoj je trka za profitom postala najbitnija, nezasitne televizijske kuće, kladioničarski skandali, raznorazni tajkuni, šeici i naftni biznismeni u samo nekoliko godina bacili su calcio na koljena.
'Siromašni' Talijani danas se financijski ne mogu nositi ni s drugim razredom europskog nogometa - Francuzima, Rusima, Turcima, koji su za pojačanja u svakom trenu spremni iskrcati preko 20 milijuna eura. O onom prvom razredu ne treba ni trošiti riječi...
Kako danas živi talijanski nogomet? U što se to pretvorila Serie A? Koliko je zapravo ljudima, koji su nekoć u svojim dvorištima gledali velikane poput Van Bastena, Zidanea, Maradone ili Batistute, stalo do vremena u kojima su nekoć nogomet živjeli punim plućima? Odlučili smo provjeriti iz prve ruke.
Zaputili smo se u regiju Emilio-Romagna, a prva stanica bila je Parma. Grad bogate povijesti i prelijepe arhitekture na dva dijela dijeli istoimena rječica. Vjerojatno je svih 180 tisuća stanovnika ponosno na bogatu prehrambenu industriju, odnosno svoje zaštitne znakove - sir 'Parmigiano Reggiano' i pršut 'Prosciutto di Parma', kao i velike umjetnike svjetskog glasa Giuseppea Verdija i Bernarda Bertoluccija.
Svaki će posjetitelj željan dobre zabave i ludih provoda biti razočaran noćnim životom ovog grada, koji nakon što noć pobijedi dan uistinu postaje mrtav (Cassano ovdje zaista nema što tražiti). No, dnevni život Parme nudi nešto posebno, nešto sasvim drugačije. Arhitektonsko bogatstvo ovoga grada je očaravajuće čak i u odnosu na poznatu hrvatsku obalu, a gastronomska ponuda zadivljujuća.
Od niza zapanjujućih crkava u kojem ljepotom izranja Romanička katedrala s predivnom Krstionicom, zatim crkve svetog Ivana, gotičke crkve 'San Francesco del Prato', do predivnih zdanja kao što su Knežev dvor, Kazalište Farnese, Biskupski dvor, Stara bolnica ili Kuća Artura Toscaninija, obilazak Parme može potrajati vječno, dok vas na svakom koraku prati miris domaćeg pršuta, parmezana, tortelina punjenih špinatom ili juhe s anolinima. No, u cijeloj ovoj priči najviše nas je zanimao, oprostite, nogomet.
Preko Guvernerove palače i Rimskog mosta stigli smo pred stadion 'Ennio Tardini', dom Parme F.C., koji se nalazi gotovo u samom centru grada, i odmah smo doživjeli šok. Nastranu to što je Parma večer prije igrala u Torinu protiv Juventusa (izgubili su 2:1) i što je tijekom sljedećeg dana cijela momčad bila na putu, nikako nismo očekivali da na i oko stadiona nećemo vidjeti ni žive duše. U gotovo nekoliko sati koliko smo proveli na adresi 'Viale Partigiani d'Italia 1' nismo uočili ni jednu jedinu službenu osobu; oružara, čistačicu, čuvara stadiona... Što se to događa sa salvnom Parmom? Je li to posljednica financijskog kopalsa kojeg su doživheli Talijani? 'Ennio Tardini' je izgledao poput groblja u kojem žive samo duhovi nekih davnih, slavnih i neprežaljenih vremena, zabarikadiran zaštitnom ogradom sa svih strana kao da se radi o NATO utočištu.
Inače, okolica stadiona je jako neobična, okružen je privatnim posjedima, tj. kućama s travnatim površinama koje nalikuju na neku vrstu talijanskog 'Beverly Hillsa'. Nevjerojatno izgleda i prizor podno zapadne tribine od koje se na samo nekoliko metara udaljenosti nalazi osnovna škola. Potpuni dojam pustoši dala nam je i klupska suvenirnica. Naravno, bila je zatvorena usred bijela dana, a radi tek četiri puta tjedno i to po nekoliko sati. Ponuda je siromašnija čak i od jugoslavenskih trgovina. Pečat na cijelu priču upotpunio je blijedi grafit u blizini suvenirnice, a pisalo je - 'Parma merda'.
Nastojali smo u daljnjem obilasku grada pronaći nešto što bi nas odvelo na klupski trag. No, nismo uspjeli! Nismo pronašli niti jednu drugu suvenirnicu, dres u izlogu, šanere koji prodaju falsifikate, šalicu za čaj, penkalu, grafit... Ništa! Pa što se to zapravo dogodilo s nekoć slavnim klubom kojem su nogometni velemajstori Crespo, Asprilla, Verón, Cannavaro, Thuram i Buffon donijeli trofej Kupa UEFA-e 1999. godine?
Krenuli smo dalje. Za razliku od Parmine tišine, u Bologni sve gori. I to doslovno! Već od ranih jutarnjih sati u centru svjetskog grada glazbe počelo je opće ludilo. Domicilna mladež, tisuće turista i mnogobrojni školarci izletnici okupirali su glavno gradsko središte 'Piazzu Maggiore', koja je okružena palačama 'Banchi', 'Notai', 'd'Accursio', 'Podesta', Gradskom vijećnicom i Bazilikom San Petronio, jednom od najvećih crkava na svijetu.
Ni užeglo sunce koje je dobrano pržilo asfalt spomenute pjace nije uspjelo ošamutiti pozitivnu energiju grada prebogate kulture u kojem su rođeni velikani poput Alberta Tombe i Pier Paola Pasolinija, u kojem je svoje prve nogometne korake napravio legendarni Christian Vieri i iz kojeg stiže vjerojatno najpoznatiji nogometni sudac svih vremena, Pierluigi Collina.
Nezaobilazna atrakcija popularni su Bolonjski tornjevi s čijeg vrha puca pogled na cijeli grad, a zaštitni znak Bologne definitivno je 'Universita di Bologna', najstarije sveučilište na svijetu zbog kojeg grad zapravo i odiše tim posebnim mladenačkim štihom. Kao i u Parmi, na svakom koraku nude se tradicionalne delicije, 'tagliatelle al Ragu' (u nas poznat kao bolonjez umak), mortadela, punjene raviole i ukusne sfrappole.
U popodnevnim satima nakon brzinski ispijenog espressa, kako to obično rade Talijani, put nas je odveo do Židovske četvrti u kojoj smo naišli na studentski prosvjed koji se ovdje organiziraju gotovo na dnevnoj bazi, a potom su nas glad i miris lazanja naveli da sljedećih nekoliko sati provedemo s Danilom. Simpatični vlasnik lokalnog restorana poslužio nam je slasne zalogaje tradicionalne talijanske kuhinje. I tek nakon nekoliko sati, opijeni Bolognom, shvatili smo da smo zaboravili na ono zbog čega smo zapravo i došli. U istom trenutku kada smo ispijali posljednji gutljaj domaće 'grappe' (rakija), propustili smo uživo svjedočiti kako je na svom 'Renato Dall'Ara' stadionu Bologna A.C. doživjela novi težak udarac u Serie A. Livajina Atalanta je slavila sa 2:0 i bacila domaćine u očaj i tešku borbu za opstanak. Čarobna bolonjska vibra naprosto nas je usisala taj dan tijekom kojeg ni u jednom trenutku nismo ni čuli ni primijetili da u ovom gradu večeras utakmicu igra sedmerostruki prvak Italije. Čudno, zar ne?
Hajlajt cijelog putovanja bila je Reggio Emilia, grad od nekih 170 tisuća stanovnika smješten na pola puta između Parme i Modene. Diči se svjetski poznatom sortom grožđa od kojeg se radi čuveno crveno vino 'Lambrusco'. Reggiani se ponose time što su za Italiju obrazovali jednog premijera, Romana Prodija, a najpoznatiji ambasador grada jest planetarno popularni glazbenik Zucchero.
Još 1997. godine ovdje je stanovao ponosni sudionik Serie A. Stariji će se prisjetiti A.C. Reggiane koju je tada predvodio rasni strijelac Sandro Tovalieri, a s klupe vodio današnji trener Šahtara Mircea Lucescu. Danas je to tek lokalni i neambiciozni trećeligaš u kojem su nekoć igrala poznata imena poput Di Livija, Rizzitellija, Ravanellija, Taffarela i Martinsa, a svoje prve trenerske korake napravio i današnji strateg Real Madrida Carlo Ancelotti.
Iako danas Reggiana ovdje gotovo nikoga ne zanima, Reggio Emilia je na svom stadionu 'Mapei - Citta del Tricolore' udomila susjede iz Sassuola, momčad koja se ove sezone plasirala u Serie A i nema pravo nastupati u vlastitom gradu na vlastitom stadionu zbog premalog kapaciteta koji ne zadovoljava prvoligaške uvjete. Devetnaestoplasiranom Sassuolu je tako praktički na neutralnom terenu u goste stigla drugoplasirana AS Roma, predvođena Francescom Tottijem i brojnim zvijezdama.
Tek što je sunce izašlo na obzoru, kao pravi Romanisti stigli smo u Reggio Emiliju naoružani dresovima, kapama i šalovima rimske Vučice, a zatekla nas je ugodna prijateljska atmosfera među navijačima dvaju klubova koja je u to sunčano nedjeljno jutro stvorila osjećaj pravog nogometnog praznika. No, gužva koja nas je zatekla ispred stadiona bila je zaista sramotna. Radi se, naime, o katastrofalnom načinu prodaje ulaznica koja doslovno odbija mnoge koji uopće i pomisle otići na utakmicu. Ulaznice se dakle ne mogu kupiti bez predočenja osobnih dokumenata, a svaki komadić tog dragocjenog papirića mora biti registriran na ime kupca, što uzrokuje abnormalne redove. Srećom, nije se radilo o susretu koji garantira 50.000 ljudi, tako da smo nakon svega sat i pol uspjeli doći do ulaznica.
Pošto zamamne djevojke na blagajnama ne znaju ni riječi engleskog, objasniti im da želimo ulaznicu za Rominu tribinu ravno je znanstvenoj fantastici. I iako smo na sebi imali obilježja gostujućih navijača, naravno, djevojka nam je prodala ulaznice za tribinu gdje su, zamislite, najžešći navijači Sassuola. Potom je uslijedila nova tura pregledavanja na ulasku u stadion, gdje redari ponovno pregledavaju i uspoređuju odgovaraju li karte osobnim ispravama... Još malo gužve i čekanja.
Atmosfera na stadionu i prije početka utakmice bila je zaista spektakularna. 15 tisuća ljudi koji su nakrcali Mapei ipak su podsjetili na činjenicu s početka priče - Serie A nekoć je bila najjača liga na svijetu. I koliko kod Talijani imali financijskih problema i koliko god njihov nogomet strmoglavo juri prema dole, neki nikad neće odustati od najbitnije sporedne stvari na svijetu. Pogled na suprotnu tribinu, gdje su se smjestili Romanisti, bio je zapanjujuć. Curva Nord je gorjela svih 90 minuta!
Iako smo očekivali da ćemo od samog početka na terenu vidjeti najveću legendu rimskog kluba Francesca Tottija, trener Rudi Garcia odlučio ga je ostaviti na klupi. Dominacija Rome počela je od samog starta. Već u 16. minuti Nainggolan je ukrao jednu loptu, gurnuo je za Destra koji majstorski zabija za vodstvo. U nastavku se očekivalo kako će gosti doći do rutinske pobjede, no pred kraj poluvremena dogodio se trenutak koji je, činilo se tada, obilježio utakmicu. Naime, igrač Sassuola Rizzoli pobjegao je obrani Rome, a Benatia ga ruši u kaznenom prostoru. Stadion je na nogama, sudac je zbunjen... Nastaje pravi kaos! Sudac odmahuje rukom, pomoćnik mu sugerira da je to bio prekršaj za jedanaesterac, potom glavni pokazuje na bijelu točku. No, upliće se i onaj sudac iza gola. Taj drugi pomoćni kaže da prekršaja nema, a glavni sad prihvaća njegovu odluku. Kreće naguravanje i stanka od pet minuta. Furiozni navijači domaćih poludjeli su na tribinama i povicima 'buffone, buffone' (klaune, klaune) dajući jasno do znanja što zapravo misle o sucu.
Od tog trenutka utakmica više nije bila bitna, a nabrušeni domaćini nastavili su vrijeđati suca, Romine igrače i sve što je vezano uz Vučicu. No, novi veliki preokret uslijedio je u 79. minuti. Destro je trčao prema van, a za igru je bio spreman Francesco Totti. Stadion je utihnuo, navijači Sassuola su ušutjeli, kazaljke na satu prestale su se pomicati... U trenutku kada je Totti zakoračio na travnjak stadionom se prolomio gromoglasni pljesak. Legenda je napokon na terenu. Sve ono što je Il capitano napravio u karijeri, za Romu, za reprezentaciju, za talijanski nogomet, sad je došlo na naplatu. Iako se vidjelo da Totti danas više ne može trčati kao nekada, njegova karizma i lojalnost nogometu isplatili su se i u ovoj utakmici. Bili smo pravi sretnici, jer je baš njegov trenutak genijalnosti došao do izražaja na samom kraju utakmice. Totti je u 96. minuti, kada su svi očekivali kraj, bravurozno proigrao Bastosa koji je domaćinima zadao konačan udarac zabivši drugi pogodak za Romu...
I što smo po povratku u Hrvatsku nakon svega zaključili na kraju? Da, talijanski nogomet više nije ono što je nekoć bio, Serie A više nije ni sjena one lige koju smo nekoć kao klinci iščekivali s nestrpljenjem i gutali prijenose na HTV-u u nedjeljne večeri uz prijenose Bože Sušeca. Talijani više ne dišu nogomet, no utakmica u Reggio Emiliji i živuće legende poput Francesca Totija ipak pokazuju gdje je svjetlo na kraju tunela. Majstori stvaraju majstore.
