Malo što u sportu nosi toliko nabijenih emocije i malo kad je put od euforije do depresije tako kratak kao kad se važne nogometne utakmice završavaju pucanjem penala.
Hrvatska se zadnjih par godina pokazala u ovom segmentu kao jedna od najuspješnijih reprezentacija na svjetskim prvenstvima ikad, a nakon fantastičnog puta do srebra u Rusiji, s bijele točke su Modrić i društvo nastavili frustrirati protivnike i u Kataru. Na svojoj koži su to osjetili Japanci koji su u suzama promatrali kako Vatreni još jednom slave u 'lutriji jedanaesteraca'.
Okrutno i nepravedno
Ipak, mnogi smatraju da je rješavanje utakmica s bijele točke okrutno i nepravedno. Traumatično je to iskustvo za navijače, a mnogim je igračima upravo promašen penal obilježio ne samo karijeru već i cijeli život. Također, od 90-ih se traži alternativa koja bi bolje oslikavala prirodu igre i omogućila rješenje utakmice u slučajevima da pobjednika nema ni nakon 120 minuta.
FIFA i UEFA su posljednjih 30-ak godina testirali par alternativa no nisu bile pretjerano uspješne. Jedna od ideja koja je prezentirana i na velikoj sceni je bilo pravilo zlatnog gola koje je načelno posuđeno iz hokeja. Drugim riječima, u produžecima prva ekipa koja zabije bi pobijedila. Iskušano je na EURO-u 1996. godine na kojem je čak i finale riješeno na taj način pogotkom Olivera Bierhoffa protiv Češke.
Zlatni gol je otišao u povijest nakon desetak godina, jer su momčadi u produžecima zbog golemog rizika igrale preoprezno.
Ni zlatni ni srebrni gol
Sredinom 2000-ih krovne nogometne organizacije pokušale su uvesti nešto blažu alternativu nazvanu 'srebrni gol' koji bi prekidao utakmicu na kraju prvog produžetka ako bi neka od momčadi u prvih 15 minuta bila u vodstvu no ni to se nije pokazalo efikasnim.
Penali kao sredstvo rješavanja utakmica su uvedeni 70-ih godina prošlog stoljeća, a prije toga se u slučaju remija bacao novčić ili se pak igrala ponovljena utakmica što zbog evolucije nogometa i pretrpanog rasporeda danas nije moguće.
Amerikanci su u MLS-u jedno vrijeme koristili 'penal u trku' kod kojeg bi igrač trčao prema vrataru i pokušao zabiti bez zaustavljanja no ta se praksa nije 'primila'. S vremena na vrijeme se predlažu neke nove alternative no uglavnom su ili nepraktične ili potpuno bizarne.
Napadač, branič, vratar
Tako su predlagane mogućnosti izbacivanje jednog igrača iz svake momčadi tijekom produžetaka i produžeci sve dok netko ne postigne pogodak no FIFA je procijenila da ni jedno od tih rješenja nije adekvatno.
Ipak, nedavno se pojavila ideja koja bi u bliskoj budućnosti mogla zamijeniti jedanaesterce nakon produžetaka. Riječ je o konceptu ADG kojeg je osmislio neovisni tim na čijem čelu je Tim Farell. Ime koje koncept nosi je skraćenica od Attacker (napadač), Defender (branič), Goalkeeper (vratar), a u principu je vrlo jednostavan i puno više prezentira prirodu igre nego što to čine penali.
'Nagrađuje igrače, a ne kažnjava ih'
Napadač bi dobio loptu na 30 metara od gola te bi ispred sebe imao jednog braniča i vratara. U roku od 20 sekundi bi morao završiti akciju i postići pogodak. Svaka bi momčad imala pet pokušaja u kojima bi sudjelovalo različiti napadači i braniči.
'Pogoci po ADG principu ne stvaraju tragičare kao što to čine penali, već heroje i više odgovaraju prirodi same igre. Ova prekrasna igra zaslužuje tie-breaker koja nagrađuje igrače zbog atleticizma i vještine, a ne kažnjava ih. Ljudi koji vode nogomet trebaju potražiti rješenje', objašnjava svoju ideju Tim Farrell, vođa tima koji stoji iza ovog koncepta te na kraju otkriva dodatne benefite koje ADG može donijeti nogometu.
