Nekad najbolji napadač svijeta i osvajač Zlatne lopte 2004. godina Andrej Ševčenko posljednjih godina bavi se pomoći svojoj domovini Ukrajini koja je pod ruskom agresijom.
Ševčenko je sada dao intervju za britanski guardian u kojemu je prepričao emotivno iskustvo igranja nogometa sa šestogodišnjom Marinom kojoj je amputirana noga.
Marina je, inače, bila prvo dijete u Ukrajini koje je dobilo protetski ud, a rehabilitaciju je započela uz vježbe s nogometnom loptom. Napučila je održavati ravnotežu na protetičkoj nozi dom je drugom nogom udarala loptu, a Ševčenko joj se pridružio u toj vježbi.
Bio je nevjerojatan, emotivan trenutak za mene provesti vrijeme s njom... Tužno je što je tako mlada ostala u takvom stanju, ali svima pokazuje da je vrlo jaka. Trebalo joj je neko vrijeme da se oporavi, pogotovo emotivno. Ali ona je tako hrabra, Vidio sam kako se počela smiješiti. Doktor mi je došao i rekao: "Andrij, ona je ovdje četiri mjeseca i nikad je nismo vidjeli ni nasmiješenu".
Potom je istaknuo da mu jako teško pada sve što se događa u Ukrajini.
"Vidio sam puno djece na pedijatriji i mnoga od njih su bila u jako teškom stanju. Sutradan sam otišao u drugu bolnicu gdje sam susreo vojnike, koji su zapravo samo dječaci od 18 ili 19 godina, a nemaju ni noge, ni ruke. Slike razaranja mogu se vidjeti na televiziji, ali osobni osjećaj nakon što uđete u bolnice je potpuno drugačiji. Osjećate bol ljudi. Stoga želim sa svijetom podijeliti što ukrajinski narod osjeća. Moramo podržati ove ljude koji se oporavljaju u bolnici. Ali treba razviti i ljudski odnos prema njima, da potaknemo ljude nakon tako teške ozljede da imaju želju za životom, za nastavkom života. Siguran sam da se većina njih može vratiti normalnom životu, baš poput Marine", rekao je pa se na kraju prisjetio trenutaka kada je rat počeo:
"Bio sam jako nervozan kada sam otišao spavati, ali sam i dalje vjerovao da će sve biti u redu jer je nemoguće da počnu rat bez razloga. Do tada smo vjerovali da Rusija neće napasti Ukrajinu. Ali nisam se osjećao spokojno. Ostavio sam telefon blizu sebe jer sam bio u Londonu, a moja majka u Kijevu. Bilo je tri ujutro kada me nazvala mama i znao sam odmah što to znači. Kada je prvi napad započeo gađane su važne vojne baze oko zračnih luka, a moja mama živi prilično blizu jedne od njih. Osjetila je tu eksploziju i odmah me nazvala. Bila je uplašena i dezorijentirana. Plakala je i tako sam saznao da je počeo rat"
