Magazin World Soccer vas je 2004. godine uvrstio među 50 najboljih nogometnih menadžera svijeta. Koliko ste napredovali zadnjih godina? World Soccer je bila lijepa stvar. Poslije su još bile neke rang-liste u Italiji, zadnji put 2010. godine, gdje sam bio jedan od 10 najboljih menadžera Italije u izboru Corriere dello Sporta. Ali to je dosta teško procjenjivati. Ne postoji neka službena lista, listovi objavljuju svoje popise...
Reference su igrači. Koji vam je najveći transfer, a koji najdraži? Pa nabrojat ću neke, recimo Djibril Cissé, Edoardo Reja, Miloš Krasić, Zdravko Kuzmanović, Stipe Pletikosa, Dario Šimić, Davor Vugrinec, Mario Stanić... doveo sam Brazilca Francisca Limu u Romu. Međutim, ja radim i posredovanje između klubova za igrače koji nisu moji. Imam dobre relacije, pa klubovi pokušavaju preko mene napraviti bolju cijenu, postići bolji dogovor. To ne radim samo ja, naravno, nego i ostali menadžeri. Inače, moj najveći transfer je bio onaj Christophea Dugarryja iz Bordeauxa u Milan, vrijedan oko 30 milijuna njemačkih maraka. Za ono je vrijeme to bio veliki transfer, to je tada skoro bilo kao danas 30 milijuna eura.
A najdraži? Ne znam, teško mi je reći... Nisu financije jedini kriterij. Bilo mi je drago kad sam Šimića prebacivao u Milan jer mi je to bila velika želja. Pa da Vugrinca svojevremeno prebacim iz Trabzonspora u Lecce. S nekim igračima imate posebne relacije i oni su mi postali draži, naravno. Tata i ja smo većinu naših Hrvata doveli u Italiju.
Navodno po transferu zaradite i po 150.000 eura. Je li to točan podatak? Nije točan podatak, nikad se ne može neka cifra odrediti kao donja ili gornja granica. Postoji samo postotak. Što je veći transfer, veće su i zarade za igrača, za klub i za menadžera. Međutim, postotak koji dobiva menadžer ne prelazi 10 posto po pravilima FIFA-e. Kod velikih transfera je taj postotak i manji.
U vašem je svijetu pravilo da se o konkretnim iznosima ne govori... Ne, ne, to je neukusno. Ali recimo da što je transfer veći, klubovi pokušavaju spuštati taj postotak jer se radi o velikim količinama novca. To zna biti tri posto, svaki transfer je priča za sebe.
Tko je danas najskuplji hrvatski nogometaš? Pa neću reći ništa novo ako kažem Luka Modrić.
Koliko, dakle, vrijedi Luka? To je jako nezahvalno procjenjivati. Vrijedi li Ronaldo 90 milijuna eura? Po meni ne! Ni Kaka ne vrijedi 60 milijuna, posebno ne nakon ove zadnje sezone. Ovo je jedan specifičan oblik trgovine. Koliko vrijedi Modrić? Možemo samo reći koliko je on bio plaćen kad je dolazio u Tottenham i gledati na stvari s obzirom da je prvi igrač kluba. Njegova je cijena narasla u odnosu na onu koliko su ga platili Dinamu.
Znači, vrijedi koliko je netko danas spreman ponuditi? Pa da. On je plaćen blizu 20 milijuna eura, dakle njegova realna cijena je oko 25 milijuna eura.
Znači li to da su sve ove brojke kojima su nas bombardirali cijelog ljeta ipak prevelike? 30 pa 40 milijuna?! Pa gledajte... On je sada u Tottenhamu. Može koštati 25, a može i 30 milijuna. Nekada se u te transakcije guraju i neki drugi igrači. Ali onda to nije više 35 milijuna eura, nego, recimo, govorim napamet, Malouda i 20 milijuna eura. Ovisi sve, to je jako teško reći.
Vrijedi li Modrić 40 milijuna eura? Ljudi tako rezoniraju kad sjednu na kavu... Mi ne znamo, ni ja ni vi, koliko je uistinu Chelsea dao zadnju službenu ponudu. Ja nisam siguran je li to 40 milijuna eura. Ali mogu vam reći da je Modrić po profilu igrača jedan od šest, sedam najboljih na svijetu. Recimo, tu su Xavi, Fabregas, Pirlo, Modrić... nema ih puno, realno gledajući... Ovisi puno o okolnostima. Ja zaista ne znam koliko bi danas koštao Maradona, pa ne bi ga nitko mogao platiti! Ako Ronaldo i Kaka zajedno koštaju 150 milijuna, onda je Maradona na 300! Pa tko brani Messiju da u Argentini napravi ono što je radio Maradona? Znate, statistika ne pokazuje sve. To što je Messi zabio više golova je možda iz razloga što igra ofenzivnije, ali ne čini suigrače toliko boljima kao što je radio Maradona. Ništa slično Maradoni nisam vidio, ma ni blizu. On je od prosječne ekipe mogao napraviti prvake. U Napoliju je imao dva jaka suigrača, svi drugi su bili prosječni igrači. A dvaput su osvojili naslov prvaka, i to kad je Italija bila najjača liga svijeta. A onda su počeli padati.
Vi praktički živite u Milanu koliko i u Zagrebu. Kako ocjenjujete taj kvalitativni i novčani pad Serie A? Uzroci su u labilnoj ekonomiji Italije, dakle na nivou države. Novac u sport dolazi iz ekonomije. Italija je 15 godina bila najjača liga Europe, i znate, takve lige danas više nema. Neki će reći da je danas najjača engleska, neki da je španjolska liga, ali više nema onakve lige. Pa tada se sedam, osam klubova borilo za naslov prvaka Italije i za Ligu prvaka. Onda su pali jer financijski nisu mogli izdržati taj ritam. Morate znati da je Juventus prvi klub u Italiji koji ima svoj stadion, nitko drugi u cijeloj Italiji ga nema. A Englezi imaju svoje stadione, Nijemci imaju... tu vam se odmah mijenja priliv novca od sponzora, TV-prava, to su dva različita odnosa. Real danas ima budžet od 400 milijuna eura, a Milan 250. Doduše, Talijani su vješti menadžeri, pa s puno manjim budžetom uspijevaju zadržati nivo.
Kad spominjete budžete i pravo stanje stvari, kako komentirate Dinamovu poziciju? Po budžetu nije na samom dnu Lige prvaka, ali rezultatski, svi vidimo ovaj krah... Istina, od autsajdera je tu siromašniji BATE, pa Ciprani, pa i Cluj je bio prošle godine. Međutim, veliki je uspjeh ući iz HNL-a u Ligu prvaka. Ako gledamo te neke druge klubove, Dinamo je neuspješniji, ali treba uzeti u obzir da prvi put igraju Ligu prvaka.
Dinamo je zaradio 9 milijuna eura od Lige prvaka, ali igrači su možda isto toliko izgubili na cijeni zbog loših nastupa. Tu najviše mislim na Sammira, Vrsaljka i Badelja, čija je cijena bitno pala nakon Malmöa, sada ih može 'podignuti' samo reprezentacija... Točno, tada je bilo više entuzijazma oko Dinamove tržnice, ali bilo bi glupo reći da nisu trebali igrati Ligu prvaka. Dobili su 9 milijuna eura, zadržali igrače, povećali koeficijent za hrvatski nogomet. Ali razumijemo se mi. Generalno je bolje da su završili u Ligi prvaka, mislim da cijene ipak nisu toliko pale, malo je splasnuo entuzijazam, manje je ružičasta situacija nego što je bila.
Ali splasnule su i cifre. Dolazi zimski prijelazni rok, cijene su pale i neće rasti do ljeta jer više nema europskog izloga. Vi ste sto posto u pravu, ali što vam ja želim reći... Dinamo nije pogriješio nigdje. Pa, naravno, naravno da su pale cijene, ali oni su morali zadržati tu ekipu na okupu i tu nitko nije kriv, to se desilo kako se desilo, ali da su se cijene spustile, sigurno da jesu. Teško mi je reći jesu li izgubili tih 9 milijuna eura. Je li bila koja službena ponuda za Sammira ili Badelja? Koliko ja znam, službeno nisu imali ponudu od 10 milijuna eura. Znači što je to uopće palo? Može se reći da Dinamo nije tim igračima podigao cijenu na tržištu. Možda su malo igrači i momčad razočarali u svim nastupima, osim u prvom. Dalje, govori se da Badelj košta 10 milijuna, ali na osnovi čega se to može reći? Ja ne kažem da ne vrijedi ni da vrijedi, nego kažem da vrijedi na osnovi kvalitete koju ima i može se samo čekati da dođe prava ponuda. To važi za sve njih.
Koliko je tajnovitost bitna u vašem poslu? Ponekad sve to pomalo podsjeća i na špijunažu... Informacija je sve u svakom biznisu, pa tako i u ovome. Najgore je kada se počne pisati o nekom transferu prije nego on završi. Onda se objavljuju razne cijene i kupci se počnu premišljati i gubiti u svemu tome. Zbog tog kaosa informacija više ne znaju što je istina, a što nije. Radi se pritom i veliki pritisak na klub koji kupuje igrača. To maksimalno treba izbjegavati, ali to je realno jako teško izbjeći, pogotovo otkad se pojavilo internetsko novinarstvo. Znate, većina tih informacija o transferima nije točna. Možda u 30, 40 posto slučajeva...
Koja je razlika između vas i Zdravka Mamića kao menadžera? Ovako... razlika je u tome što je on klupski menadžer. On nije agent, on vodi Dinamo kao što je ga je vodio Velimir Zajec prije njega.
Dobro, ali da ne pričamo o imenovanjima i formalno-pravim stvarima. Jasno je da Mamić vodi sve u Dinamu, uključujući i kupoprodaju igrača. Ali ne mogu ja uspoređivati njega i sebe. Ja bih njega nazvao generalnim menadžerom Dinama, jer tako on vodi Dinamo, vodi apsolutno sve. On je apsolutno uspješniji, ali njega bi po funkciji trebalo uspoređivati s Brankom Laljkom u Interu, Markulinom u Belupu. Vi Zdravka Mamića možete uspoređivati s njima, a ne s FIFA-inim agentom kao što sam ja.
Znate zašto vas to pitam... Zdravko Mamić je prije deset godina radio sličan posao kao vi danas, imao je u svojoj agenciji šezdesetak igrača, potom je preuzeo 'zlatnu koku' Dinamo, najisplativiji klub u zemlji, i podignuo svoj privatni posao na najisplativiju moguću razinu. Danas drži najjaču tvornicu igrača u Hrvatskoj, ima ulaz u reprezentaciju i uvjetuje sve u našem nogometu. A u posao je ušao kao trgovac. Sad, koji su njegovi motivi bili poslije, to zna sam on. Zato vas uspoređujem, kao dvojicu najjačih hrvatskih menadžera. Iako su razlike očite... Ali ja vam moram ovako odgovoriti. Znači, vama pitanje uopće nije glupo, da se razumijemo, dapače. To je čovjek koji uspješno vodi Dinamo, a ja sam FIFA-in agent, a sad ovo dalje, ne mogu vam to odgovoriti...
Apsolutno sve u redu, moje je da postavim pitanje... Kad je netko u javnom prostoru deset godina, teško je sakriti neke stvari... Znate, bitno je i to da kad je Mamić počeo raditi kao menadžer, on je ulagao u igrače, a ja to nikad nisam radio. Mi smo radili kako se radi u Europi, a ovi dalje razgovori...
Kako kao menadžer ocjenjujete Mamićeve pregovaračke sposobnosti? Čovjek ode na pripreme u Tursku i preko noći proda Pokrivača za tri milijuna eura... Da, to nije uopće sporno, on ima odlične pregovaračke sposobnosti i napravio je odlične transfere za Dinamo. Puno njegove umješnosti ima u tim cijenama, to su činjenice.
Kako komentirate da se igrač iz Hajduka ne može u inozemstvo prodati za više od 5, 6 milijuna eura, a iz Dinama može i za 15, 20 ? Kao prvo, Hajduk nema takvog vještog pregovarača. Pod broj dva, i titule se broje. Hajduk nema takve rezultate kao Dinamo, pogotovo ne u Europi. Nema ni toliko igrača u reprezentaciji, jednostavno zato jer nije imao toliko kvalitetnih igrača za reprezentaciju kao Dinamo. Ali istaknuo bih da je prodaja jednog Kalinića u Blackburn apsolutno sjajan posao. Za takav Hajduk, zapravo, to je vrhunski posao.
Koliko reprezentacija diže cijenu igraču? Ma maksimalno, maksimalno, duplo da kažemo. Ali da objasnim. Ja tu stalno ističem jednu općenitu stvar. Mi stalno pričamo o cijeni, ali najbitnije je imati pravi interes nekog kluba za igrača, onda se može formirati cijena. Bitno je da postoji interes.
Jeste li već nailazili na neke fantomske reprezentativce koje izbornik pozove na par utakmica da im malo napumpa cijenu? Jeste li se susretali s tim? Može biti, ali u principu je teško nekoga prevariti na taj način, kvaliteta je na kraju najbitnija. Možda su postojali slučajevi, ali evo, ne mogu se ni sjetiti sada.
Ta se priča pojavila i u hrvatskom kontekstu. Brat Slavena Bilića je menadžer, a Bilić je zadnjih godina isprobavao zaista velik broj igrača... Spominjalo se nekad ime Darija Kneževića, kao neka fantastična ulična priča... Ali ja se ne sjećam utakmice da je Knežević toliko podbacio da je izgledao kao strani element u reprezentaciji. Knežević je igrao u velikim talijanskim klubovima, on je igrač koji definitivno ima kvalitetu i ne može biti neka crna ovca na Bilićevom popisu...
Ma jasno, to su i bile naše tradicionalne zlobne priče zbog velikog broja igrača koji su prošetali kroz reprezentaciju... Ja ne mogu naći nekoga u njegovoj reprezentaciji kome tu nije bilo mjesto. Ja ga ne vidim tu. Dosta se spominjao u Ćirino vrijeme Petar Krpan, bio je u svoje vrijeme jedan od najboljih napadača naše lige, prije mi je on upadao u oči, iako ne bih rekao da je on neki igrač-prevara, jer je imao određenu kvalitetu. Ali u svakoj reprezentaciji možete naći nekog igrača koji će imati puno oponenata. Pa evo vam Sammira, makar ne mislim da je i tu neka loša namjera izvan samog konteksta terena.
Da, što mislite o Sammiru među Vatrenima? On je po meni dobar igrač, ali, kažem, mislim da je istina ono što kaže Bilić. Ima Modrića, Kranjčara, Rakitića i sva trojica rijetko igraju zajedno, u tome je tajna nepozivanja Sammira. On je odličan igrač, ja ne kažem da ga ne treba zvati, niti da treba. Ne govorim na taj način. Samo kažem zašto mislim da ga Bilić nije zvao, što je i sam više puta rekao.
Mateo Kovačić? Izvanserijski talent. I ne daj bože nekih ozljeda, on će biti velik igrač i napravit će velik transfer. E sad, hoće li biti novi Boban... Meni se ne sviđaju sve te usporedbe s Bobanom i Prosinečkim. Ljudi zaboravljaju da je Zvone Boban s 18 godina bio kapetan momčadi u ligi koja je bila među najjačima u tom dijelu Europe. Oni su igrali u reprezentaciji koja je bila omladinski prvak svijeta. Mislim da su to malo pretjerane usporedbe koje nikome ne trebaju, pa ni Kovačiću.
Zastupate li ili posredujete i kod nekih trenerskih transfera? Ne često, ne često.
Nedavno sam na sličan način pričao s Nikom Kovačem. Što mislite o njemu kao o treneru i možda jednog dana potencijalnom izborniku Hrvatske? Ne mogu reći kakav bi bio izbornik, ali poznajući ga, mislim da će bit jako jako dobar trener. Zašto? Zato što ima karakteristike lidera, ima čvrst karakter i tu neophodnu lidersku crtu. Ti kad uđeš u svlačionicu, bilo Reala ili Jaske, od njih 20 tamo imaš 15 mangupa koji samo gledaju gdje ćeš ispasti smiješan da se poslije sprdaju s tobom. To nije lako.
Kako gledate na pet godina izbornikovanja Slavena Bilića? Zadnjih se godina jako promijenilo mišljenje i odnos javnosti prema njemu... Ja mislim da ćemo vidjeti koliko je bio dobar kad ode. Morate gledati dugoročno da biste nekoga procjenjivali na duge staze. Bilić je poslije Ćire Blaževića naš najuspješniji izbornik, onaj koji mu se debelo približio. On je mlad za taj posao, ali Hrvatska ima samo 4,5 milijuna stanovnika. Mi iz tih 4,5 milijuna crpimo sve za reprezentaciju, toliko ljudi živi u Rimu. Ajde, ajmo napraviti reprezentaciju Rima pa da vidimo tko je bolji!
Pa dobro, ali kod nas je nogometna tenzija uvijek na razini zemlje od 70 milijuna ljudi, ha, ha, ha... Pa, gledajte, problem je u tome što mi s Realom u Zagrebu odigramo odličnu utakmicu za 0:1 i već mislimo da možemo biti drugi u skupini. A Ronaldo je igrao pod debelom ručnom da se ne bi ozlijedio jer njih čekaju puno važnije utakmice. Oni nisu došli u Zagreb raditi gol-razliku nego su došli uzeti tri boda i otići kući neozlijeđeni. E, ali mi to ne pišemo. Mi pišemo da ćemo biti drugi u skupini. Zato nam se takve stvari dešavaju. A to sve govorim vezano za Slavena Bilića. On je za mene, dugoročno kad se pogleda, superuspješan izbornik. Ja ga ne branim, samo velim što mislim. Normalno da nakon tako dužeg razdoblja dođe do zasićenja, i između trenera i igrača, i sa novinarima. Znate kako to ide, uvijek je sve isto, javlja se monotonija...
Kao kad si jako dugo u braku, a s istom ženom... Točno... tako je. Kad se gleda dugoročno, Bilić je uspješan trener. Osim toga, njega se vani zna i gleda kao talentiranog trenera. Čak je u ovoj našoj nogometnoj krizi imao bolji rejting vani nego u Hrvatskoj.
Vidite li sada nekog trenera koji bi jednog dana mogao voditi reprezentaciju? Tko bi po vama bio dobro rješenje? Po meni je jako dobar trener Cico Kranjčar. Ne kažem da bi on trebao biti taj, on je već i bio, ali on je dobar hrvatski trener, ima to nešto više od nekakvog hrvatskog prosjeka. Ne bih sad, Kruno Jurčić ima dosta oponenata, on je možda premlad, nema iskustva, ali on bi danas-sutra isto mogao doći u neki izbor za izbornika. Kažem, jednog dana, ne sad u ovom ciklusu, ako i kada ode Slaven Bilić. Talentiran je, velik je radnik i kvalitetan je kao čovjek. Od ovih hrvatskih novih trenera, recimo, tu vidim Niku Kovača, i ja osobno mislim da je tu Ivan Jurić. Radio sam njegovu cjelokupnu karijeru od Hajduka do te Genove i mislim da će on napraviti veću trenersku karijeru nego igračku. A igračka karijera mu je već prilično dobra i respektabilna. Govorim, jednog dana, to su treneri koji bi danas-sutra mogli napraviti neku inozemnu karijeru.
I šećer za kraj – Eduardo. Uuuu, pa nisam dugo imao teži intervjuu. Dugo, dugo nisam imao teži intervju, kakva pitanja...
Pa dobro, za Eduarda su vas ovih dana svi pitali. S pravne strane je sve više-manje jasno, Mamić je pokazao ugovore, ali iz kuta kodeksa ponašanja u vašoj menadžerskoj profesiji, je li etički, je li moralno da netko s čovjekom sklapa ugovor kao da je ovaj komad namještaja? 'Doživotni' ugovor, mimo svih zadanih pravila ponašanja neke organizacije kao što je FIFA, izbjegavajući ta pravila nekim pravnim formulacijama kao što je 'pokroviteljstvo' i slično? A tko sam ja da ocjenjujem njegovu etiku i moral.
Pa dobro, bilo koga tko bi napravio takav ugovor s igračem. Vi kao čovjek iz branše i menadžer svjetskog ugleda možete ocijeniti je li nešto u skladu s pravilima profesije ili nije? Ja sam to već ocjenjivao. To nije menadžerski ugovor pod ingerencijom FIFA-e, to je jedan građanski ugovor. U takav jedan građanski ugovor s dvije strane može se staviti što god se hoće. On je to ponudio, druga strana je prihvatila. E sad, ovaj što je to prihvatio ne želi to poštivati... Mislim da će tu ovisiti dosta o bravurama oba odvjetnika. U svakom slučaju, Eduardo mora dokazati da nije dužan platiti to što piše u ugovoru. Mamić ne, Mamić ne mora dokazivati ništa i tu je u prednosti. A ako pričamo o moralu i etici, onda kažem, mislim da ja nisam netko tko bi trebao nekome držati banku oko toga.
Ali i među mafijom postoji neki kodeks ponašanja, iako to možda nije najsretniji primjer, jasno je o čemu govorim... Gledajte, ja to tako ne radim, ne radim takve ugovore. Ja radim po sasvim drugom principu. Takvi ugovori i nisu praksa. Na Balkanu možda da, u Europi ne. Znači, ne pričamo samo o Hrvatskoj, nego i o Srbiji i o Bosni. I meni su ti ugovori u principu strani. Niti radim taj tip ugovora niti radim taj tip posla. Ali, s druge strane, moram biti pošten, ja ne ulažem u igrače kao Mamić. Ovo je ipak ugovor gdje postoji i veliki rizik od strane Mamića. Tko je mogao garantirati da će Eduardo biti tako uspješan i da će se tako prodati? Mamić je tu mogao izgubiti veliki novac. Ne treba to gledati samo kao neko lihvarenje. Da od svega toga nije bilo ništa, kao što u većini slučajeva na kraju i ne bude, pa tu bi se veliki novac izgubio. Pričam o njegovoj bivšoj agenciji, gdje se puno ulagalo u te mlade igrače, a samo njih tri, četiri su napravili neke top-transfere. E sad, znači, da on nije napravio te top-transfere, on bi na tim igračima izgubio. Bi li onda bio pošten? Znači, pošteno je da gubi novac, a kad zarađuje, nije pošteno. Ma znate, to je jednostavno, takav vid posla…
