Bivši nogometni reprezentativac Brazila i nekada jedan od najtalentiranijih igrača svijeta, Adriano, ponovo je u centru pozornosti i to konačno iz nekih pozitivnih razloga. Adriano je, naime, ovih dana doznao da će biti dio staze slavnih na kultnoj Marakani.
Za Adriana kažu kako je imao vjerojatno najtužniju nogometnu karijeru. Govorili su da će biti veći od Ronalda, da je najkompletniji napadač svih vremena, imao je sve, udarac, dribling, brzinu, pucao je slobodnjake velemajstorski, ali njegova je karijera krenula silaznom putanjom onog trenutka kada je saznao da mu je preminuo otac.
Adriano je nakon toga imao golemih problema s depresijom, odao se alkoholu i počeo propuštati treninge i zapostavljati nogometnu karijeru. Nitko mu nije mogao pomoći, ubrzo je napustio Inter i vratio se u domovinu. Imao je kasnije još jedan pokušaj povratka u Europi, kada se vratio u Romu, ali nije uspio. Igrao je do 2016. godine, odnosno, malo je bio bez kluba, malo je igrao za brazilski Paraneanse i Flamengo, a imao je i kratku epizodu u Miamiju.
Ispričao životnu priču
Brazilac je o svojoj karijeri pisao za poznati magazin Players Tribune u kojem sportaši, uz pomoć profesionalnih novinara, pišu svoje životne priče. Adrianova je vrijedna čitanja i zato ju prenosimo u cijelosti:
Rekli su da sam nestao. "Adriano se odrekao milijuna, Adriano se drogira. Adriano je nestao u favelama."
Znate li koliko puta sam vidio takve naslove?
Sranje.
Pa, evo me, tu sam. Smijem se pred vama.
Želite li čuti istinu? Direktno od mene? Bez ostalih sranja? Pa, uzmite stolicu.
Jer Adriano ima priču za vas.
"Favele."
Čak i samu riječ ljudi shvaćaju pogrešno. Oni koji su izvana to ne razumiju. Kad pričaju o Brazilu, kad pričaju o maloj djeci u sirotinjskim četvrtima?
Uvijek slikaju mračnu sliku. Čovječe, uvijek je patnja i bijeda. I da, tako i jest ponekad. Komplicirano je. Kad se sjećam odrastanja u faveli, ja ustvari razmišljam o tome koliko smo se zabavljali. Razmišljam o letećim zmajevima i šutanju lopte u uličicama. Pravo djetinjstvo, ne ovo sranje sa tapkanjem po ekranima što danas djeca rade.
Bio sam okružen svojom obitelji, svojim ljudima. Odrastao sam u zajednici.
Nisam patio. Živio sam.
Čujte, zaradio sam puno novca u svojoj karijeri. Ali koliko novca biste platili da se opet zabavite onako kao nekad? Znate što mislim?
Lopta mi je uvijek bila pod nogom. Bog ju je tamo stavio. Kad sam imao sedam godina, neki članovi moje obitelji su skupili novac kako bih kako bih mogao igrati u Flamengovoj akademiji - maloj školi. Sranje, čovječe! Od Favele do Flamenga!!! Idemo! Obući ću patike! Gdje je autobusna stanica?
Bilo je pomalo ludo jer smo živjeli u Penhi, a ako poznajete Rio, onda znate da je to bio dug, jebeni put od Penhe do škole Flamenga u Gavei. Bilo je to 90-tih, prije nego su stavili žutu liniju. Bilo je to poput dvije različite vožnje autobusom i naravno, ja sam bio mali dječak, pa je neko morao ići sa mnom.
Tu dolazimo do moje bake.
Moja baka! Sranje. Bolje se blagoslovi kad izgovoriš njeno ime. Moj život bez nje? Zaboravi. Ne biste znali za Adriana. Slušaj čovječe, ti ne razumiješ tu ženu. Taj karakter! Ta legenda! Ispričat ću vam brzu priču... Jednom, kad sam bio u Interu, mediji su me svuda pratili, proganjali su me zbog nečega. Kampirali su ispred moje kuće i nisu htjeli otići. Osjećao sam se zarobljeno, čovječe. Moja baka je u to vrijeme bila kod mene i čuo sam kako u kuhinji ključa voda.
Rekao sam, "Što ima, bako? Što to praviš?"
Rekla je, "Ne, ne. Ne kuham dušo."
Ali imala je strašno veliki lonac, kao da je pravila tjesteninu.
Rekla je, "Pravim poklon za naše prijatelje vani."
Rekao sam, "Što??? Bako, luda si. Ne možeš to učiniti!!"
Rekla je, "Ne, ne. Samo ću da našim prijateljima podarim jednu lijepu i toplu kupku! Svidjet će im se!"
Hahahaha! Sranje! Bila je ozbiljna čovječe! Morao sam da je smirujem. Bila je u fazonu: "Moraju se prestati zezati s mojom bebom! Naučit ću ih lekciju!"
Dakle, to je bila moja baka, OK? Razumijete sad?
Kad sam bio dijete vozila bi se sa mnom na trening, svaki dan i naravno nismo imali puno novca, pa je znala da skuha kokice da bismo imali što pojesti. Ili bi nekad odsjekla komad bijelog hljeba i u sredinu sipala malo šećera. Jednostavne stvari. Sve što smo mogli sebi priuštiti. Ali ponekad jednostavne stvari imaju najbolji okus, zar ne? Sranje, pogotovo kad si gladan. Te kokice imaju ukus neba.
Kakogod, kad stignemo na trening, što će moja baka raditi? Sjesti u lijepi kafić i piti čaj? Ne, čovječe, morala je sjediti kod terena i gledati me kako igram satima. Najsmješnije je to što nikad nije mogla pravilno izgovoriti moje ime. Otkad sam bio beba zvala me "ADI-RANO!" Bili bi na treningu i ona bi vikala na drugu djecu, "Hej, dodajte loptu Adiranu! Što radite? Dajte Adiranu loptu!!"
Morao sam govoriti, "Bako! Tiše! Ne možeš tako pričati!"
Onda bi u autobusu, dok bi se vozili kući, analiza počela. Rekla bi, "Adirano, zašto trčiš tako? Zašto nisi otišao na drugu stranu? Ne shvaćam zašto nisi šutao dušo?" Hahahahah! Čovječe! Stvarno me gurala. Bila je Mourinho prije Mourinha! Nemilosrdna brate!!!
Osam godina smo imali tu rutinu. Svaki dan. Skupa. Nikad to neću zaboraviti. Nikad. Ne znam koliko sam sati proveo sa bakom u busu. To je bio čitav naš život. Mislim, što mislite kad sam učio? Nije čudo što sam tri puta ponavljao peti razred! Moja baka se žrtvovala kako bih ja mogao biti nogometaš. I onda jedan dan, iz vedra neba, cijeli taj san se skoro uništio.
Počeci karijere
Kad sam imao 15.godina Flamengo me želio izbaciti. Ozbiljno. Problem je bio u tome što sam zapravo u to vrijeme bio lijevi bek i rastao sam prebrzo. Previše kokica! Zamislite mene! Adriano? Jebeni lijevi bek! Na kraju godine su treneri doslovno poredali svu djecu u dva reda.
Pokazali bi na vas i rekli: "Ti, idi tamo."
Lijevi red, vi možete ići kući. Desni red, vi ostajete. Pokazali su na mene. "Adriano, idi tamo." Lijevi red. Zbogom. Tada je, milošću Božjom, dok sam odlazio, jedan od trenera povikao: "Hej, ne, ne, ne. Ne Adriano. Za sada ostaje." Nevjerojatno, zar ne? Kad Bog stavi svoju ruku na naš život, mi to ne možemo objasniti.
Tada sam znao da se radi o preživljavanju. Kad su me stavili u napad znao sam da mi je to posljednja prilika. I što sam napravio? Brate, borio sam se. Udarao sam svakoga tko mi je bio na putu.
To je još jedna stvar koju ljudi izvana ne shvaćaju. Kad si napadač, to nije utrka. Ne, ne, ne. Kad vam lopta dođe do noge i imate dva velika stopera ispred sebe koji vas pokušavaju ubiti, to nije utrka.
To je borba. To je ulična tučnjava. I što sam napravio? Udario sam svakog velikog gada koji mi je stajao na putu!
PUM! Hahahahahha!
Adriano će biti posljednji koji stoji.
Flamengo me zadržao kao napadača, hvala Bogu, i par godina kasnije, kad sam imao 17., dobio sam priliku da treniram sa prvim timom. Ali sada igram protiv odraslih muškaraca. Oni igraju da prehrane svoje obitelji. To je drugačiji nivo. Tako da moram pokazati svima da se ne mogu zezati sa mnom. Nikada neću zaboraviti taj moment - igramo 11 na 11 i lopta ide tamo-amo. Ništa se ne događa. Odjednom lopta mi dolazi u kazneni prostor. Pada sa neba. Stoperi navale na mene, a ja ih samo odgurnem. UFFFF!!! Okrenem se i vidim taj jebeni, prekrasni gol ispred sebe. Lopta mi je bila kod lijeve noge. Znaš što ću napraviti kad mi je lopta kod ljevice, brate.
Ne mogu da to objasniti. Kao da se Bog spustio sa nebesa i dodirnuo tu kopačku. Zatvorio sam oči i opalio nogom najjače što sam mogao.
TUM!!!
Lopta je udarila u stativu.
TOOONK!!!!
Odletjela je u nebo kao ptica.
ŠUUUUUU!!!!
Zbogom!!!
Čovječe, kunem se Bogom, odbila se do centra terena. Bez zezanja. Sve do linije na centru. Mogao sam vidjeti izraze lica. Igrači, treneri, svi. Svi su bili kao "O sranje! Ovo je taj dječak."
I sjećam se da sam pomislio,
????? ?? ???̌????? ??̌?, ????? ?? ?? ???? ???.
Nekoliko mjeseci kasnije sam bio pozvan u reprezentaciju. Sve se odvilo tako brzo. U to vrijeme sam još živio sa roditeljima u faveli. Ustvari, spavao sam dok su objavljivali spisak na TV-u.
Moja mama je ušla u sobu vrišteći, "Adriano! Adriano! Sine! Na spisku si!"
Hrkao sam. Zzzzzzz
Rekla je, "Pozvan si! O Bože!"
Rekao sam, "Što? Zezaš me?"
Ustao sam iz kreveta i vidio svoje ime na TV-u.
Daj čovječe, urazumi se. Imam 18 godina. Živim u faveli. Kako možeš reći da me Bog nije dodirnuo? Moja priča nema logike, čak ni za mene. Samo godinu kasnije otišao sam u Inter Milan i ljudi su me zvali Imperator.
Kako to objašnjavate? Božja ruka, kažem vam. Sjećam se, kad sam tek došao u Italiju, nisam znao što se događa. Samo sam gledao momke, "Seedorf. Ronaldo. Zanetti. Toldo. Sranje." Zadivljen sam tim momcima. Seedorf hoda po svlačionici bez majice - 7% masnoće na tom seronji! Respekt!!! Nikad neću zaboraviti kad smo igrali prijateljsku utakmicu protiv Real Madrida, a ja sam ušao sa klupe. Dobili smo slobodnjak i ja sam prišao lopti. Zašto ne?
Pogodite tko je došao iza mene govoreći,
"Ne, ne, ne. Ja ću izvesti."
Materazzi! Taj veliki, zločesti gad! Hahahah!
Nisam razumio skoro ništa što je govorio, nisam još pričao talijanski, ali shvatio sam da je ljut.
"Ne, ne, ne!"
Želio je pucati, ali Seedorf je uletio i rekao, "Ne, pusti momka da izvede."
Niko se ne kači sa Seedorfom. Tako da je naravno Matterazzi morao da se povuče, a smiješno je to da kada gledate video, možete vidjeti Matterazzija kako stoji sa rukama na kukovima, misleći:
Ovaj jebeni dečko će poslati loptu na zadnji red tribina!!!
Ljudi me stalno pitaju o tom slobodnjaku.
Kako? Kako si udario loptu toliko jako?
Kažem im, "Sranje, čovječe! Ne znam! Udario sam je ljevicom, a Bog se pobrinuo za ostalo!"
TUM!!!
Gornji kut.
Ne mogu to objasniti, samo se dogodilo.
To je bio početak ljubavne afere sa Interom.
'Inter je moj klub'
I dan danas, Inter je moj klub. Volim Flamengo, Sao Paulo, Corinthians... volim mnoga mjesta gdje sam igrao, ali Inter je nešto posebno.
talijanski mediji? OK, to je druga priča. Hahahahaha.
Ali, klub Inter? Najbolji čovječe.
Još se ježim od pjesme koju su navijači pjevali na San Siru:
??? ??????????
????̀ ??????́ ???????
?? ?????????
??? ???? ????? ? ????
???? ????? ?? ?????
??? ?????? ??????????
????? ?? ????
??? ?? ????? ?'?̀ ???????
"Svi stojimo zbog ovog Brazilca."
Prokletstvo. Čovjek iz favele kao ja? Ja sam imperator Italije? Nisam još ni uradio puno toga, a svi su me tretirali kao kralja. Bilo je ludo. Sjećam se kad je cijela obitelj došla iz Rija da me posjeti, a kad kažem obitelj, ne znate na što mislim. Moja obitelj. Brazilski stil. Ne govorim samo o mami i tati, govorim o 44 osobe, čovječe! Rođaci, tetke! Ujaci! Moji dečki!
Cijelo susjedstvo je bilo u tom avionu.
Vijest je stigla do predsjednika kluba, gospodina Morattija (legende!). I on je rekao, "Hej, ovo je poseban trenutak za momka. Nađimo bus za njegovu obitelj." Moratti je osigurao cijelu turu sa busom za njih. Možete li zamisliti, 44 Brazilca u busu u Italiji? Hahahah! Bila je to scena, brate. Vrijeme za zabavu.
To je razlog zašto nikad neću reći nijednu lošu riječ o gospodinu Morattiju ili Interu. Svaki klub se treba voditi tako. Brinuo se o meni kao osobi.
Znam na što mislite.
"Ali, Adriano, zašto si napustio nogomet? Zašto si otišao od nas?"
Svaki put kad dođem u Italiju dobijem to pitanje. Znate, nekad mislim da sam jedan od najneshvaćenijih nogometaša na svijetu. Ljudi ne shvaćaju što mi se ustvari dogodilo. Pogrešno su shvatili priču. Jako je jednostavno. U roku od devet dana došao sam od najsretnijeg do najtužnijeg dana u svom životu. Od raja do pakla. Iskreno.
25. lipanj 2004.
Finale Copa Americe protiv Argentine. Svaki Brazilac pamti tu utakmicu. Gubimo od tih gadova, zadnje su minute. Provocirali su nas, pokušavajući ukrasti vrijeme. Luis Fabiano se htio potući sa svima! Hahahahha! "Zaboravite igru, ubijmo ove gadove!"
Ostatak je poezija čovječe. Film. Pjesma. Ne znam što je, ali nije stvarnost.
Lopta je došla iz zraka u kazneni prostor. Konfuzija. Tijela. Laktovi. Nisam mogao vidjeti ništa! Ako gledate video vidjet ćete da sam podigao lakat da udarim nekoga. Ali, onda odjednom, lopta se stvorila ispred moje noge. Poklon sa neba.
Pomislio sam, dolazi ovamo, ti lijepi kučkin sine!!
Lagao bih kad bih rekao da sam znao gdje sam ciljao.
Samo sam je udario ljevicom najjače što sam mogao.
TUUUM!!!
Poljubac od debelog za Argentince!!
Ušla je u mrežu i nema riječi kojima mogu objasniti taj osjećaj. Nevjerojatno.
Samo smo izjednačili, ali znali smo da smo ih slomili. Znali smo što će se dogoditi u penalima i dogodilo se.
Bili smo prvaci.
A Argentina nije bila prvak.
Pobijediti Argentinu na takav način, za svoju domovinu, dok moja obitelj gleda... bio je to najvjerojatnije najsretniji dan u mom životu.
Razmislite o tome. Dječak iz jebenih favela čovječe.
I to je lekcija za svakoga. Jer nije bitno tko ste - možete biti na vrhu svijeta, možete biti imperator - ali vaš život se može promijeniti... U sekundi.
4. kolovoz 2004.
Devet dana kasnije. Bio sam nazad u Evropi, sa Interom. Dobio sam poziv od kuće. Rekli su mi da mi je otac umro. Srčani udar.
Nisam htio da pričam o tome, ali reći ću vam da nakon tog dana moja ljubav prema noogmetu nikad nije bila ista. On je volio igru, pa sam i ja volio igru. Jednostavno. To je bila moja sudbina. Kad sam igrao nogomet igrao sam za svoju obitelj. Kad sam zabio gol, zabio sam za svoju obitelj. Kad je moj otac umro, nogomet više nije bio isti.
Bio sam preko oceana, u Italiji, daleko od obitelji i jednostavno se nisam mogao nositi sa tim. Bio sam toliko depresivan, čovječe. Počeo sam piti jako puno. Nisam htio trenirati. Nije to imalo veze sa Interom. Samo sam htio da idem kući. Da budem iskren, iako sam postigao mnogo golova u Seriji A tokom tih par godina i iako su me navijači voljeli, moj užitak za igru je nestao. Bio je to moj otac, znate? Nisam mogao samo da pritisnem neko dugme i opet budem onaj stari.
Nisu sve ozljede fizičke prirode, shvaćate?
Kad sam povrijedio Ahilovu tetivu 2011? Čovječe, tad je bio kraj za mene, fizički. Možete se operirati, oporaviti i pokušati da nastavite dalje, ali nikad nećete biti isti kao prije. Moja eksplozivnost je nestala. Moj balans je nestao. Sranje, još uvijek šepam dok hodam. Još imam rupu u zglobu.
Isti slučaj i kad mi je otac umro. Osim što je ožiljak bio u meni.
"Čovječe, što se desilo Adrianu?"
Brate, jednostavno je. Imam rupu u zglobu, i rupu u duši. 2008. godine je bilo Mourinhovo vrijeme u Interu i sve je to bilo previše za mene. Mediji su me stalno pratili, a sve sa Mourinhom je bilo u fazonu: "Sranje!!! Prokletstvo!!! Je**ćeš me dečko, zar ne?"
Rekao sam, O Bože izbavi me odavde. Nisam se mogao nositi s tim. Pozvan sam u reprezentaciju i prije nego sam otišao Mourinho je rekao, "Ne vraćaš se, zar ne?"
Rekao sam, "Znaš već!"
Karta u jednom pravcu, brate. Mediji ponekad ne shvaćaju da smo ljudska bića. Trebalo je trpjeti mnoge pritiske da se bude imperator. Došao sam od ničega. Bio sam dječak koji je samo htio igrati nogomet pa piti svoje piće i družiti se sa svojim momcima. I znam da to ne čujete često od današnjih nogometaša, jer sve je tako ozbiljno i radi se o toliko novca.
Ali, ja sam samo iskren. Nikad nisam prestao biti dječak iz favele. Štampa je govorila da sam "nestao." Govorili su da sam se vratio u favele i da se drogiram, mnogo ludih stvari su pričali. Objavljivali su moje slike i govorili da sam okružen kriminalcima i da je moja priča tragedija. Ali, moram se nasmijati, jer oni ne razumiju što rade kad tako pričaju.
Vratio sam se svojim ljudima, prijateljima, svojoj zajednici. Nisam htio živjeti u dvorcu na brdu, daleko od svih. Htio sam se vratiti ljudima koji su me znali kad sam bio
ADI-RANO i jeo kokice u busu. Naravno, postoji cijena za sve. Bio sam van forme - fizički i mentalno. Znao sam da mi je bila potrebna pomoć. Otišao sam u Sao Paulo. Tada su imali neke od najboljih doktora na svijetu. Počeo sam da idem kod psihologa da mi pomogne sa depresijom i uspio sam da se ponovo podignem.
I ovdje moram iskazati ljubav za gospodina Morattija jer je on uvijek bio ok sa tim. Dao mi je vremena i prostora jer je znao kroz što sam prolazio. Par puta sam išao tamo-amo iz Italije u Brazil. Ali, na kraju nisam mu mogao lagati.
Gospodin Moratti me nazvao jedan dan i rekao, "Kako se osjećaš?"
Rekao sam mu, "Jednostavno ne mogu više, moram ostati u Brazilu."
I on je to prihvatio, u potpunosti. Pustio me da odem u miru. I toliko ga poštujem zbog toga.
"Adriano se odrekao miliona da ode kući."
Da, možda jesam. Ali, koju cijenu bi vi stavili na vašu dušu? Koliko novca bi platili da vratite svoju esenciju?
U to vrijeme bio sam slomljen očevom smrću. Želio sam da se ponovo osjećam kao prije. Nisam uzimao droge. Da li sam pio? Da, naravno. Prokletstvo, da, jesam! Živio, brate! Ali i da mi testirate mokraću ne bi našli nijednu drogu u meni. Dan kad se počnem drogirati će biti dan kad će moja mama ili baka umrijeti. Ali, znate što? Definitivno ćete naći neki alkohol.
Kad sam došao u Rio da igram za Flamengo nisam više želio da budem imperator. Htio sam biti Adriano. Htio sam da se opet zabavljam. I brate, zabavljali smo se. Reći ću vam istinu o tom timu Flamenga. Nekad bismo došli na trening, ne zbog nogometa već zbog pića nakon toga. Čim smo završili trening - zabava!
Sve su žene znale već! "Bit ćemo kući do ponoći!" Hahahhaah.
Sljedeći dan bi neko na treningu stvarno patio, a neko drugi bi rekao, "U redu je brate, vidim da si sjeban. Ja ću trčati za tebe! Ja ti čuvam leđa!!!"
Sve smo radili skupa.
I pobijedili smo. Pa donijeli smo prvu titulu lige Flamengu, nakon 17 godina? Daj, brate. Bilo je to posebno.
Nikad nisam bio u potpunosti onaj stari otkad mi je otac umro, ali te sezone sam se stvarno osjećao doma. Opet sam osjetio užitak. Osjećao sam se kao Adriano.
Adriano je bio dječak iz favele.
Adriano je bio dječak sa bakom u busu.
Adriano je bio dječak kojeg je Flamengo htio izbaciti.
Adriano je bio dječak koji se borio.
Adriano je bio posljednji na nogama.
Nikad nisam prestao biti ta osoba. Novac, slava, priznanja... to ne mijenja kako ste rođeni, shvatate?
Nisam osvojio Svjetsko prvenstvo, ne.
Nisam osvojio Libertadores, ne.
Ali znate što? Osvojio sam skoro sve ostalo.
I imao sam paklen život, brate
Ponosan sam što sam bio imperator. Ali bez Adriana, imperator je beznačajan.
Adriano ne nosi krunu. Adriano je dječak iz favela kojeg je Bog dodirnuo.
Shvaćate li sada?
Vidite li?
Adriano nije nestao u favelama.
Samo se vratio kući.
