"Oni su počeli vrlo snažno, a mi smo imali dosta problema u prvom poluvremenu, pogotovo u prvih nekoliko minuta". Riječi su to Sergija Busquetsa, španjolske šestice i najboljeg zadnjeg veznog na svijetu, nakon poraza od Hrvatske u posljednjoj utakmici Furije u Ligi nacija. Ali, ruku na srce, mogli biste se zakleti da je veznjak Barcelone jednostavno ponovio ono što je bilo na umu svakog navijača i navijačice, komentatora i novinara u Španjolskoj.
Španjolska je u svoje četiri utakmice od Hrvatske i Engleske primila sedam pogodaka, što je jednaka brojka kao i u njihovih posljednjih 16 kvalifikacijskih utakmica za Svjetsko prvenstvo. Tri su primili u prvih 30 minuta u Sevilli, kada su ih Englezi rastavili direktnim loptama i snažnim presingom, a još tri od Hrvatske u drugom poluvremenu na Maksimiru. I u Sevilli, kao i u Zagrebu, slike su bile slične – intenzivan pritisak na španjolsku obranu, brze lopte iza linija, dugonogi Busquets u očajničkom pokušaju da zatvori prostor kojim haraju Sterling ili Rebić, Rashford ili Perišić.
Drugim riječima, uz svu onu fanfaru da je Enriqueova Španjolska drugačija, čvršća, direktnija i manje delikatna od one koja je u tako anemičnoj maniri izletjela sa Svjetskog prvenstva, stare boljke nikad nisu bile vidljivije. Istina, Španjolci imaju najbolje vezne igrače svijeta. Istina, kontroliraju utakmice. Ali, ako je suditi po njihovim nastupima u Ligi nacija, Furija je delikatan stroj koji puca pod pritiskom.
I zaista, unatoč tome što je tih prvih 20 minuta u Elcheu, prije nego je Marco Asensio pogodio za 1-0 i otvorio vrata poplavi, uvelike razvikano u hrvatskim medijima – čak i tada se Španjolska teško nosila s kontinuiranim pritiskom hrvatskih reprezentativaca. Luis Enrique nije nogometni ideolog poput Julena Lopeteguija, ali čak niti on se nije usudio promijeniti temelje na kojima je Španjolska izgradila svoj nogometni identitet u posljednjem desetljeću – iznošenje lopte iz posljednje linije, posjed i presing.
I upravo je ovakva Hrvatska – mentalno jaka, fizički jaka, kondicijski neumorna – najgori mogući protivnik Furije koja se i dalje nalazi u raskoraku između teorije svojih nogometnih postulata i prakse njenog djelovanja na terenu. Utakmica na Maksimiru je odlučena u posljednjim trenucima, ali Hrvatska nije nezasluženo pobijedila.
Na neki način, bila je to pobjeda koja je u sebi sadržavala sve karakteristike momčadi Zlatka Dalića. Pogoci su došli nakon (isforsiranih) pogrešaka španjolske obrane, a ne izrađenih akcija, a u hrvatskoj igri nije bilo plana, sustava ili održivog pristupa izgradnji igre. Međutim, možda ga niti ne treba biti. Ako smo išta naučili o ovoj momčadi Hrvatske onda je to da najbolje igra u trenucima najvećeg kaosa – da ne mari za sistemom nego uživa u improvizaciji, ključnim trenucima kada se utakmica lomi. Karakteristike ove reprezentacije su intenzitet, snaga, inspiracija, nemogućnost pristajanja na poraz.
Sustav protiv improvizacije
Pitanje koje se postavlja glasi, naravno - je li takvo stanje stvari održivo? Može li Zlatko Dalić nastaviti radovati naciju naviknutu na trijumfe bez jasnog dugoročnog plana, bez jasne ideje što očekuje od svojih igrača i postupaka pomoću kojih oni to mogu izvršiti? Odgovor je gotovo sigurno negativan. Ali, ako će nam ovaj pristup pružiti još nezaboravnih trenutaka poput onog jučerašnjeg u Zagrebu, hoće li se itko pobuniti?
Drugim riječima, susret Hrvatske i Španjolske je susret kaosa i reda, sustava i improvizacije, plana i trenutka. U Elcheu, kada je Španjolski stroj radio kao podmazan, to je rezultiralo katastrofom.
U Zagrebu se sustav raspao, a trijumf hrvatskog inspiriranog kaosa utjelovljen je na za njega najindikativniji način – pogotkom koji je postigao stoper, igrajući kao bek, u posljednjim sekundama utakmice.