Izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić napisao je opširnu ispovijest za portal The Coaches' Voice, a u njoj je otkrio razne zanimljive detalje iz svoje izborničke karijere.
Dalić je otkrio kako su se pripremali za Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine, a pritom je komentirao i koja mu je bila najteža trenerska odluka u karijeri, što bi mnoge moglo iznenaditi. Dalićevu kolumnu prenosimo u cijelosti.
"Na prvoj tiskovnoj konferenciji kao izbornik Hrvatske 2017. godine izjavio sam da ću podnijeti ostavku ako se ne uspijemo kvalificirati za Svjetsko prvenstvo 2018. godine. Upravo sam se tako osjećao. Bilo je to samo dva dana prije nego što smo igrali s Ukrajinom u posljednjoj utakmici kvalifikacija. I da smo izgubili tu utakmicu, ispali bismo.
Ipak, vjerovao sam u sebe i vjerovao sam u kvalitetu momčadi. Želio sam pokazati igračima da sam tu za njih, a ne zbog sebe, svog ugovora ili novca, već da im pomognem da postignu velike stvari za koje su sposobni.
Voditi reprezentaciju najveća je čast za svakog trenera, tako da mi novac i ugovori u tom trenutku nisu bili važni. Samo sam se želio plasirati na Svjetsko prvenstvo jer je ta generacija igrača zaslužila još jednu priliku za veliki rezultat na velikom turniru.
Momčadi je trebalo optimizma
Otvorenom komunikacijom i uz puno razgovora s igračima, kolektivno i individualno, brzo smo stvorili pozitivnu atmosferu u hrvatskom kampu. U nogometu je normalno da se osjećate potišteno nakon nekih negativnih rezultata. Kad sam preuzeo utakmicu u Ukrajini, osjećao sam da momčad treba malo optimizma, pozitivnog razmišljanja i samopouzdanja. Samo sam pokušao pokazati igračima da stvarno vjerujem u njih i da, ako pokažu za što su sposobni, mogu postići velike stvari.
Dva dana kasnije, pobijedili smo Ukrajinu i završili na drugom mjestu u našoj skupini i kvalificirali se za doigravanje. Nešto više od devet mjeseci nakon toga, igrali smo u prvom finalu Svjetskog prvenstva u povijesti Hrvatske.
Pobjeda nad Ukrajinom u važnoj kvalifikacijskoj utakmici bila je posebno značajna za nas jer je velika hrvatska momčad kasnih 1990-ih morala učiniti istu stvar kao dio svog puta do polufinala Svjetskog prvenstva 1998. Bio je to vrlo važan dio motivacije za naše igrače – pogotovo one starije koji su se prisjetili Svjetskog prvenstva 1998.
Mnogi su igrači u nekoliko navrata govorili da su oduvijek sanjali imati veliki doček hrvatskih navijača po povratku kući nakon ostvarivanja velikog rezultata. Sjetili su se one momčadi '98. To im je dalo samopouzdanja da mala zemlja poput Hrvatske može daleko dogurati na velikom turniru, kao i motivaciju da i sami dožive tako nešto. Iskoristili smo to u svoju korist. Uvijek sam im ponavljao, kao i medijima, da doista vjerujem da ova grupa može napraviti nešto slično u Rusiji. Pokušao sam to utuviti u glave igrača.
Pripreme nisu bile lake
Naše pripreme ipak nisu bile jednostavne. Bilo je nekoliko negativnih naslova nakon što sam se složio da neki igrači mogu ranije otići kući s priprema u SAD-u tri mjeseca prije turnira.
Shvatio sam da su naši igrači pod velikim pritiskom svojih klubova, koji im plaćaju puno novca da igraju dobro u velikim utakmicama. Reprezentativno okupljanje u ožujku nije baš popularno među klubovima, pogotovo kada igrate prijateljske utakmice kad se klubovi natječu za naslov prvaka i u nokaut-fazi Lige prvaka. Znao sam da naše putovanje u SAD nije idealno za mnoge naše zvijezde pa sam želio biti fleksibilan i dopustiti nekima od njih da ranije odu.
Ipak, bilo nam je važno i da se počnemo pripremati za Svjetsko prvenstvo. Očito, nije bila sjajna situacija kad su neki od naših ključnih igrača propustili drugu utakmicu te turneje i umjesto toga se vratili u svoje klubove, ali opet, komunikacija je vrlo važna. Pokušao sam iskoristiti našu kasniju dobru igru u toj drugoj utakmici, protiv Meksika, da pošaljem poruku da nitko nije nezamjenjiv. Imali smo još igrača koji su mogli uskočiti u prvu momčad.
Na kraju je sve dobro ispalo. Sve dok smo imali dobru komunikaciju i razumijevanje da su sve moje odluke donesene za dobrobit momčadi, a ne bilo kojeg pojedinca, nisam očekivao veće probleme.
Srećom, atmosfera je uvijek dobra u hrvatskoj reprezentaciji. Naravno, loši rezultati mogu utjecati na to, kao što je bilo i u onim kvalifikacijama. Općenito, međutim, naši se igrači stvarno dobro slažu jedni s drugima. Mi smo mala zemlja i većina naših igrača poznaje se od malih nogu. Mnogi od njih karijeru su započeli u istim klubovima.
Koliko je važna atmosfera
Igrati za reprezentaciju uvijek je velika čast, tako da smo rijetko imali problema s ponašanjem. Lakše je izgraditi dobru atmosferu kad igrači vole provoditi vrijeme jedni s drugima. Kada smo zajedno na pripremama, uvijek gledamo da momčadi osiguramo dobru sobu za igre gdje mogu provoditi vrijeme jedni s drugima: igrajući pikado, stolni tenis, stolni nogomet i druge igre.
Također se trudimo treninge učiniti zabavnim kad god možemo. Na treninzima su posebno voljeli igrati utakmice mladi protiv starih, uvijek su vrlo natjecateljske i zanimljive, donose puno dobre kemije među igračima.
Konačno, jako je važno odabrati dobre, pozitivne, zabavne ljude u stožeru, ljude poput fizioterapeuta, trenera i liječnika, jer oni provode puno vremena s igračima. Želimo da igrači osjete da unutar momčadi vlada prava obiteljska atmosfera.
Znam da svi to govore, ali postoji razlika kad nešto kažeš i kad to živiš. Tijekom tog Svjetskog prvenstva živjeli smo uistinu kao obitelj. Nije nam trebao nikakav teambuilding, samo smo dopustili da naša ljubav prema reprezentaciji prirodno i organski gradi dobru kemiju kroz otvorenu komunikaciju i opušten pristup. Kad je posao u pitanju, bili smo ozbiljni, ali smo se opustili kad je riječ o zajedničkom druženju.
U 60 dana koliko smo bili zajedno, nije bilo nikakvih svađa niti bilo kakvih verbalnih nesuglasica između igrača ili stožera. Ne događa se često da je 50 muškaraca toliko dugo zajedno i da se slažu cijelo vrijeme.
Incident s Kalinićem
Tijekom cijelog turnira nismo imali niti jednu utakmicu u kojoj nismo imali sve igrače na raspolaganju. To pokazuje da smo bili kondicijski jako dobro pripremljeni, ali i da su naši igrači bili koncentrirani, da je naš medicinski stožer bio odličan i da je svatko bio spreman žrtvovati tijelo za dobrobit momčadi. To je bio veliki faktor našeg uspjeha.
Ipak, na turniru je Nikola Kalinić napustio momčad. Bila mi je to najteža trenerska odluka u karijeri jer sam cijenio Nikolinu kvalitetu i vjerovao da može doprinijeti momčadi tijekom turnira.
Međutim morao sam donijeti tu odluku jer on u tom trenutku nije bio spreman dati doprinos momčadi. O tome nisam htio previše govoriti tad, a neću ni sad. Detalji su nešto što bi trebalo ostati u svlačionici.
Igrači su mi bili jako važni tijekom cijelog turnira. Bio bih budala da nisam iskoristio njihovo znanje, iskustvo i nogometnu inteligenciju. Imali smo tad četiri igrača koji su osvojili Ligu prvaka, Luka Modrić četiri puta, Mateo Kovačić triput, Ivan Rakitić i Mario Mandžukić jednom. Još dvojica, Dejan Lovren i Ivan Perišić, osvojit će ga nakon Svjetskog prvenstva.
Dakle, imali smo igrače koji su igrali na najvećoj sceni, a koji su već imali dosta međunarodnog iskustva s Hrvatskom. Bilo mi je sasvim normalno da s njima puno razgovaram – ne samo da tražim njihovo mišljenje, već i da im čačkam po glavi o našim protivnicima, našim snagama i slabostima.
Razgovor s igračima
Na primjer, sigurno je bilo korisno dobiti savjet od Rakitića o tome kako pokušati zadržati Lionela Messija kad smo igrali s Argentinom. Ili razgovarati s Vedranom Ćorlukom, koji je igrao za Lokomotiv iz Moskve, o momčadi Rusije. Svi smo znali da su konačne odluke moje jer to je moj posao, ali sam doista cijenio njihovo iskustvo i znanje.
Jedna od naših zvijezda bio je Luka Modrić, koji je proglašen igračem turnira zbog svoje uloge u dolasku do finala. Luka je jednostavno igrač svjetske klase i to je pokazao tijekom turnira, ali to je dokazao i prije i poslije s Real Madridom.
Iako je on ključni igrač na terenu, za mene je bilo jednako važno imati ga kao vođu u momčadi. Kad vaš najbolji igrač i kapetan toliko naporno radi na treninzima, tako se dobro pripremi za svaki trening, brine o svom tijelu, poštuje sve, od igrača do svakog člana stožera, i jednostavno ima tako profesionalan pristup nogometu, cijela ga momčad prati.
Više od svega, to je razlog zašto je osvojio Zlatnu loptu i sve nagrade nakon toga. To mu je nagrada za cijelu karijeru, jer on je primjer nekoga tko daje sve za momčad i svaki dan marljivo radi kako bi bio bolji. Čak i u njegovim godinama možete vidjeti da se neki aspekti njegove igre još popravljaju. To je nevjerojatno.
Tijekom Svjetskog prvenstva u svakoj utakmici gledali smo kako bismo Luku mogli iskoristiti na najučinkovitiji način. Ponekad je imao više slobode na ofenzivnijoj poziciji, a ponekad smo osjećali da on i Rakitić mogu sami kontrolirati vezni red.
Kako je tekao SP
Luka je jednostavno briljantan igrač. Uvijek ima rješenje, uvijek je nekoliko koraka ispred svih, ima sjajnu kontrolu lopte, tehniku, viziju i sposobnost dodavanja. Više od svega ima nogometnu inteligenciju. Luku je jednostavno sjajno imati u momčadi jer on doista svakoga čini boljim.
Turnir smo prolazili utakmicu po utakmicu jer je svaki protivnik bio vrlo različit. Nakon što bismo prošli određenu fazu, naša je priprema za sljedećeg protivnika započela odmah nakon utakmice. Često je to bilo u avionu za sljedeće odredište.
Uvijek smo željeli igrati na svoju snagu, a istovremeno neutralizirati glavne prednosti protivnika. Ne ide uvijek kako ste planirali, a u nokaut-fazi smo primili prvi gol u svakoj utakmici koju smo igrali: protiv Danske, Rusije, Engleske i Francuske.
Uspjeli smo se vratiti u sve te utakmice i, osim u finalu, pobijediti u produžecima ili na penale. To ne možete planirati, ali možete pripremiti momčad fizički, taktički i – prije svega – psihološki da bude spremna za svaki scenarij.
Penali nisu lutrija
Dobili smo dvoje penale tijekom turnira. Ljudi kažu da su oni lutrija, ali ja vjerujem da se sreća zaslužuje marljivim radom.
Nitko ne radi više od Luke, a svaku sreću zaslužio je s dva penala protiv Danske i Rusije. Možete ih vježbati koliko god želite, možete analizirati protivnike koliko god želite, ali još morate realizirati penal kada dođe vrijeme. To ovisi o karakteru igrača i njegovoj smirenosti, ali i o malo sreće.
Sigurno je našem golmanu Danijelu Subašiću pomoglo to što smo dobro analizirali penale danskih i ruskih igrača, ali na njemu je ipak bilo da obrani te jedanaesterce. Hrvatska je izgubila važno raspucavanje protiv Turske na Euru 2008. godine, u kojem su promašili i Modrić i Rakitić. Možda im je to iskustvo ovog puta pomoglo ili su im možda nogometni bogovi nešto vratili nakon te utakmice.
Puno je čimbenika koji ulaze u izvođenje penala i sretan sam što smo imali hrabrosti pobijediti u obje utakmice. Za to dajem sve zasluge igračima i njihovoj realizaciji.
Kad smo došli do finala, nije bilo potrebe za posebnom motivacijom. Pokušali smo igrače držati na zemlji i maksimalno ih opustiti. Medijska pompa, traženje ulaznica i gledanje svih videa iz Hrvatske s nestvarnim slavljima, kao i fizički napor igranja produžetaka toliko puta, mogu stvarno utjecati na vašu izvedbu na terenu. Pokušali smo ostati opušteni i fokusirani na naš zadatak, a to je bila naša sljedeća utakmica.
Gledajući unatrag na turnir, jasno je da imamo kvalitetu u našoj momčadi, ali isto su imale i brojne druge nacije. Ono što nam je bilo ključno je to nevjerojatno zajedništvo, jedinstvo, bratstvo i vjera da svaku prepreku možemo savladati.
Zato ću zauvijek biti ponosan što sam bio glavni trener tako posebne momčadi."
