Nekad jedan od najboljih napadača na svijetu, Brazilac Adriano nije u najboljem stanju, iako priznaje kako mu je najljepše u rodnim brazilskim favelama.
Detalje o životu u faveli i svakodnevnom alkoholiziranju napisao je za Players Tribune:
"Ne drogiram se, kao što neki žele prikazati. Nisam ni u kakvom kriminalu. Ne volim izlaziti po klubovima. Uvijek idem na isto mjesto u svojoj četvrti, a to je kiosk Nana. Ako me želite sresti, navratite. Pijem skoro svaki dan. Kako osoba kao što sam ja dođe na to da pije skoro svaki dan? Zato što sam ja obećanje koje se nije ispunilo.
Zvali su me Car. Možete li to zamisliti? Dečko koji je napustio favelu postao je Car u Europi. Ne znam kako to objasniti. Neke stvari sam očito radio dobro. Puno ljudi ne razumije zašto sam napustio slavu kako bih sjedio u svojoj staroj četvrti i napijao se. To je odluka koju je teško poništiti.
U Interu sam se osjećao kao govno
Kad sam otišao u Inter, bio sam za Božić sam u svom stanu. U Italiji je baš depresivno kad dođu hladni mjeseci. Vani je sve mokro i jako hladno, a noć padne brzo. Bio sam nostalgičan i osjećao sam se kao govno. Srećom, Clarence Seedorf je bio sjajan prijatelj. On i supruga su napravili večeru za sve svoje bliske prijatelje i pozvali su i mene.
Na kraju je odigrao 48 utakmica za reprezentaciju Brazila i zabio 27 golova.
Kod njega su bile vrlo elegantne proslave, trebali ste to vidjeti. Ali ja sam htio biti u Riju. Rano bih otišao kući od Seedorfovih i odmah nazvao doma majku i svoju obitelj da im čestitam Božić. U pozadini sam čuo bubnjeve i počeo odmah plakati. Bio sam jako tužan, zgrabio sam bocu votke i popio je sam.
Ali znao sam da sam u Milanu s razlogom. Bog mi je dao priliku da poboljšam život svoje obitelji. U jednom sam trenutku pobjegao iz Intera i došao ovamo. Mislili su da sam otet, no znate da mi nitko ne može nauditi ovdje u faveli.
Želim mir
Nisam mogao više podnijeti život u Italiji, gdje su me kamere stalno snimale i pratile. Nisam ovdje zbog alkohola, žena ili droge. Ovdje sam jer sam slobodan. Želim živjeti i biti ljudsko biće ponovo. Želim mir. To je istina. Htio sam ispuniti svačije želje. Trudio sam se kod Roberta Mancinija i Josea Mourinha, plakao na Morattijevom ramenu, ali nisam mogao napraviti sve što su od mene htjeli.
Jako su me kritizirali svi. Sve što sam želio je vratiti se doma. Je li to zbilja pogrešno? Hodam ovdje bos i bez majice, igram domino i sjedim na pločniku, slušam glazbu i plešem s prijateljima. I vidim svog oca u svakoj od ovih ulica.
Čak ne dovodim ni žene ovdje. Zato se uvijek vraćam tu, gdje sam uvijek poštovan i gdje sam naučio što je to zajednica. Vila Cruzeiro nije najbolje mjesto na svijetu, ali je moje mjesto. "
