Bivši nogometni reprezentativac Brazila i nekada jedan od najtalentiranijih igrača svijeta, Adriano, ponovo je u centru pozornosti nakon što je objavio pismo svojoj faveli. Punim imenom Adriano Leite Ribeiro zarađivao je čak pola milijuna eura mjesečno, ali danas hoda bos svakog dana i pije pivo na ulici.
Potresna ispovijest
Nekadašnji miljenik navijača milanskog Intera Adriano autor je potresne ispovijesti koja se zove "Pismo mojoj faveli", a koji je napisao za The Players Tribune u kojem je opisao svoju bitku s alkoholom. U njemu je podijelio detalje sadašnjeg način života. Poslije velike nogometne karijere vratio se u rodni Rio de Janeiro, a dane provodi "viseći" na kiosku "Nana" u svojoj četvrti Vila Cruzeiro. Neki tvrde da se drogira...
"Ne drogiram se, kao što neki žele prikazati. Nisam ni u kakvom kriminalu. Ne volim izlaziti po klubovima, nisam taj tip. Uvijek idem na isto mjesto u svojoj četvrti, a to je kiosk Nana. Ako me želite sresti, navratite. Pijem skoro svaki dan. Kako osoba kao što sam ja dođe na to da pije skoro svaki dan? Zato što sam ja obećanje koje se nije ispunilo", objasnio je bivši brazilski napadač koji je žario i palio nogometnim terenima...
Njegovo srce pripada faveli
Adriano prvotno nije uspio u Interu, ali nakon dvogodišnje epizode u Parmi vratio se na San Siro 2004. godine u transferu vrijednom više od 23 milijuna eura. Istaknuo je kako mu je Clarence Seedorf bio jako dobar prijatelj te kako mu je zahvalan za sve što je napravio za njega, ali njegovo srce nije pripadalo gradu sa sjevera Italije.
"Znate li kakav je osjećaj ne ispuniti obećanje? Ja znam. Najveći otpad u nogometu ikad sam ja. Sviđa mi se ta riječ, otpad. Ne samo zbog toga kako zvuči, već zato što sam opsjednut traćenjem života. Dobro mi je i ovako, u bjesomučnom rasipanju. Pijem zato jer nije lako ne ispuniti obećanje, a kako godine odmiču, sve je teže i teže to podnositi."
Nakon što je napustio Inter, ‘Car‘ se vratio u rodni Brazil gdje je proveo ostatak karijere, osim kraćih avantura u Romi te Miami Unitedu za koji je odigrao svega jednu utakmicu. Kako je ispričao, trudio se kod Roberta Mancinija i Josea Mourinha, plakao na ramenu tadašnjeg predsjednika Intera Massima Morattija, ali nije uspio dostići očekivanja.
'Hodam ovdje bos i bez majice, igram domino i sjedim na pločniku'
"Hodam ovdje bos i bez majice, igram domino i sjedim na pločniku, slušam glazbu i plešem s prijateljima. I vidim svog oca u svakoj od ovih ulica. Zovu me i dan danas The Emperor. Zamisli to. Momak koji je otišao iz favele u Europi je dobio nadimak nogometni vladar. Kako to objašnjavaš, čovječe? Nisam to razumio do danas. OK, možda sam neke stvari ipak napravio kako treba. Mnogi ljudi nisu razumjeli zašto sam napustio slavu stadiona kako bih sjedio u svom starom susjedstvu, pijući do zaborava. Zato što sam u jednom trenutku to želio, a to je vrsta odluke na koju se teško vratiti. Ali, ne želim sada o tome. Živio sam u Barra da Tijuca, otmjenom dijelu Rija, mnogo godina. Međutim, uvijek sam bio vezan za favele. Vila Cruzeiro. Kompleks Penha. U toj faveli se osjećam opušteno.
Danas ćete shvatiti što Adriano zapravo radi kada je sa svojim prijateljima na vrlo posebnom mjestu.
"Bez lažnih novinskih naslova. Prava stvar. Istina. Samo istina", stoji u pismu.
"Ja sam htio biti u Riju. Rano bih otišao kući od Seedorfovih i odmah nazvao doma majku i svoju obitelj da im čestitam Božić. U pozadini sam čuo bubnjeve i počeo odmah plakati. Bio sam jako tužan, zgrabio sam bocu votke i popio je sam. Međutim, znao sam da sam u Milanu s razlogom. Bog mi je dao priliku da poboljšam život svoje obitelji. U jednom sam trenutku pobjegao iz Intera i došao ovamo. Mislili su da sam otet, no znate da mi nitko ne može nauditi ovdje u faveli", prepričao je Adriano.
'Jako su me kritizirali svi. Sve što sam želio je vratiti se doma'
Nakon što je napustio Inter, Emperor se vratio u rodni Brazil gdje je proveo ostatak karijere, osim kraćih avantura u Romi, te Miami Unitedu za koji je odigrao svega jednu utakmicu. Kako je ispričao, trudio se kod Roberta Mancinija i Josea Mourinha, plakao na ramenu tadašnjeg predsjednika Intera Massima Morattija, ali nije uspio dostići očekivanja.
"Jako su me kritizirali svi. Sve što sam želio je vratiti se doma."
Svake subote njegova je rutina bila ista. Rano se probudio, pripremio ruksak i htio odmah na teren.
“Hajde! Čekam te, prijatelju. Idemo! Utakmica koju imamo danas bit će teška," rekao bi.
Vratimo se u njegovo djetinjstvo....
"Tada se naša amaterska ekipa zvala Hang. Zašto ovo ime? Ne znam, čovječe! Kad sam krenuo s nogometom, već se tako zvao. Dugo sam igrao u žuto-plavom dresom. Iste boje kao Parma. Čak i nakon odlaska u Europu, nikada nisam napustio igre Várzea, kako smo ih zvali u Brazilu. Naravno. Davne 2002. godine došao sam na godišnji odmor iz Italije i ništa drugo nisam radio. Uzeo bih taksi od zračne luke ravno do Cruzeira. Prije nisam ni išao u majčinu kuću. Spustio bih se u podnožje brda, u podnožje favele, bacio torbe i išao se naći s ekipom, svojim ljudima, svojom škvadrom. Htio sam pokucati na vrata Cachaçe, mog dragog prijatelja (neka počiva u miru) kao i na vrata Hermesa, još jednog mog prijatelja iz djetinjstva. Došao sam i lupio blago u prozor: 'Probudi se bitango! Idemo! Idemo!" Jorginho, moj drugi veliki prijatelj iz djetinjstva, pridružio bi se i onda... zaboravi, čovječe. Ovi dečki bi poludjeli! Ostatak svijeta bi nas pronašao tek danima kasnije. Proputovali smo cijelo susjedstvo igrajući se loptom, samo se motali posvuda, od bara do bara. Ni mazga to ne može podnijeti!"
Burna prošlost sa ženama
Brazilac je imao i burnu prošlost sa ženama, ali ističe kako ne miješa svoj novostvoreni mir s takvim stilom života.
"Čak ne dovodim ni žene ovdje. Zato se uvijek vraćam tu, gdje sam uvijek poštovan i gdje sam naučio što je to zajednica. Vila Cruzeiro nije najbolje mjesto na svijetu, ali je moje mjesto", kazao je Adriano.
"Vruće vrijeme u Riju, tipično za kraj godine. Glasna glazba. Samba. Zgodne brinete hodaju gore-dolje. Oče nebeski, blagoslovi nas sve s njima. Nema ništa bolje na planeti, brate. Dobili smo finale. Vatromet u cijeloj faveli. Prekrasan prikaz. Stvarno nevjerojatno. Također sam na ovom terenu naučio kako piti. Moj tata je bio lud, čovječe. Nije volio vidjeti nikoga da pije, a još manje djecu. Sjećam se kad me prvi put otac uhvatio s čašom u ruci. Imao sam 14 godina i svi u našoj zajednici su slavili. Napokon su postavili reflektore na igralište Ordem e Progresso, pa su organizirali utakmicu uz roštilj, a ja sam natočio pivu u čašu i zaljubio se u nju. Ta gorka, tanka pjena koja mi je prvi put sišla niz grlo imala je poseban ukus. Preda mnom se otvorio novi svijet zabave. Moja majka je bila na zabavi i videla scenu. Šutila je, ali ne i moj otac."
'Imao sam 10 godina kad je moj otac ubijen'
Ispričao je i šokantan detalj iz svog života:
"Imao sam 10 godina kad je moj otac ubijen. Odrastao sam živeći s njegovim krizama. Mirinho više nikada nije mogao raditi. Odgovornost uzdržavanja kuće u potpunosti je pala na leđa moje majke. I što je učinila? Suočila se s tim. Računala je na pomoć naših susjeda. I naša je obitelj bila tu da pomogne. Ovdje svi žive s malo, ali žive, u favelama svi žive i nemaju puno, malo je za nas sve puno. Nitko nema više od bilo koga drugog. I pored toga, moja majka nije bila sama. Uvijek joj je netko pružio ruku pomoći. Susjed se jednog dana pojavio s velikom kutijom jaja i rekao: 'Rosilda, prodaj ih da dobiješ nešto love. Na taj način možete kupiti užinu za Adriana.' Ali, nije imala novca da plati susjedu. 'Ne brini, sestro. Prodaj jaja i vrati mi kasnije.' Bilo je tako, čovječe. Kunem ti se. Drugi susjed joj je nabavio plinsku bocu. 'Rosilda, prodaj ovu. Pola je tvoje, pola je moje.' I tamo bi moja majka pokušavala skupiti nešto viška marljivo radeći svaki dan. Otac je ostao kod kuće. I mama je trčala za dvoje, dok me baka vodila na trening."
POGLEDAJTE VIDEO: 'Silvio Marić je bio najluđi. Kakav science fiction, Mara je bio iznad toga. Te ideje, to je Mungos Kašina'
