Hrvatska je nakon 18 godina konačno izborila polufinale velikog natjecanja. Iza nas je jedan stvarno pozitivan i uspješan turnir. Svi smo se vratili s osmijehom na licu i možemo biti izuzetno zadovoljni učinjenim. Dugo smo svi čekali ovo, i igrači i cijela hrvatska košarkaška javnost. Svi su čekali taj pomak, tu jednu iskru, nešto pozitivno... I evo, svima nam je drago da se to dogodilo, da smo napokon prošli u to polufinale. Krenuli smo jako loše s porazom protiv Španjolske, a kako je turnir odmicao sve dalje i dalje, mi smo se sve više i više dizali u formi, poboljšavali igru i punili se samopouzdanjem. Na kraju smo ostvarili taj fenomenalni niz od osam pobjeda i prikazali jednu stvarno odličnu košarku.
U samim pripremama rezultati su bili katastrofalni, javnost vas je na EURO ispratila s velikim pesimizmom. Istina je. Mi smo na EURU bili jedna velika nepoznanica, svi su za nas imali istu priču: 'Oni su odlična skupina pojedinaca, svi igraju u ponajboljim europskim klubovima, ali očito nešto ne funkcionira.' S takvom su nas pričom svi ispratili na prvenstvo, i naša javnost i cijela Europa. Svjesni smo da su naši rezultati u pripremama bili jako loši i nimalo obećavajući, ali Repeša je cijelo vrijeme ostajao miran i uvjeravao nas igrače da kad dođe prvenstvo da ćemo uloviti formu i da će sve sjesti na svoje mjesto. Pripreme su bile jako naporne, bilo je jako teških treninga nakon kojih su odmah slijedile utakmice, pa su noge bile teške, pa putovanja... Bilo je svega i svačega. Trebalo nam je očigledno malo vremena da to sve sjedne na svoje mjesto.
I onda preokret na EURU. Prvom pobjedom protiv Gruzije u našim se glavama dogodio jedan klik i shvatili smo da ćemo napraviti dobre stvari ako igramo kako treba, dajemo sve od sebe, borimo se jedni za druge.
Ipak, toliko željena medalja je izostala. Što se dogodilo u završnici? Je li Hrvatskoj ponestalo snage, jeste li izgorjeli u želji ili su ove tri reprezentacije koje su zauzele prva tri mjesta jednostavno bolje? Očigledno je da smo u završnici izgledali sasvim drugačije nego do tada. Vidjelo se da nam je ponestalo energije. Nismo bili na nivou kao u prošlim utakmicama, što i nije neko iznenađenje jer smo praktički igrali s osam igrača i dosta smo se fizički i emotivno istrošili. Iako, moram priznati da te reprezentacije trenutno jesu bolje od nas. Španjolci, Litvanci i Francuzi su korak ispred nas i moramo priznati da je četvrto mjesto koje smo osvojili, zapravo, naše realno stanje.
Da su Hrvatskoj na raspolaganju bili Tomas, Barać, Planinić i Popović, bismo li došli do medalje? Teško je sada govoriti o tome. Da se neki igrač koji je tu bio s nama zamijenio s nekim drugim, možda ne bi bila ista kemija i možda to ne bi funkcioniralo jednako. Nas 12 koji smo bili tamo, uz jedne duge pripreme na kojima prošli svašta, našli smo jednu odgovarajuću kemiju. Svi oni koje ste nabrojali su jako kvalitetni igrači, ali ponavljam, teško je o tome sada govoriti. Ekipa koja je bila tamo napravila je velik uspjeh. Nekoć je reprezentacija po imenima bila i jača, ali jednostavno nije uspjela napraviti ništa posebno, tako da je uopće glupo uspoređivati takve stvari.
Na EURU ste djelovali kao prava klapa. Možete li nam izdvojiti neku posebnu anegdotu koju ćete pamtiti cijeli život. Od utakmice s Gruzijom pa nadalje, kad smo svi počeli sakati za svaki zabijeni koš i derati se iz petnih žila na sve na terenu, jednostavno smo shvatili koliko je bitno to zajedništvo između nas 12 i trenera koji smo bili tamo. A kad su se na kraju priključili i navijači u kasnijem dijelu natjecanja, kad su punili dvoranu u Ljubljani, stvorila se atmosfera koja će nam svima ostati u sjećanju. Dvorana Stožice obojena u crveno-bijelo, puna naših navijača, za mene je slika broj jedan s EURA.
Uoči polufinala dogodila se jedna mala trzavica između kapetana Ukića i sportskog komentatora Slavka Cvitkovića. Znate li što se zapravo dogodilo? Jeste li razgovarali s Rokom? Nažalost, sve što znam o tome saznao sam iz medija. Roka uopće nisam htio pitati što se dogodilo, niti je on, siguran sam, bio voljan razgovarati o tome. Nešto se očito dogodilo, a ja nisam bio blizu i nisam vidio što, pa onda ne mogu ni komentirati taj događaj i ne bih se upuštao u polemiku o tome.
Ali se tako nešto nije trebalo ni dogoditi, posebno uoči jedne tako velike utakmice kao što je polufinale protiv Litve. Da, u takvoj jednoj pozitivnoj atmosferi nema mjesta takvim negativnim stvarima. Cijelu priču treba okrenuti na pozitivnu stranu i baciti sa strane sve one loše sitnice koje su se dogodile. Samo pozitivna priča i tako je treba i završiti.
Jasmin Repeša slovi za jednog od najboljih hrvatskih trenera svih vremena. Kako je raditi s njim? Užitak je raditi s njim. Imao sam već priliku raditi s njim i u reprezentaciji i u Ciboni. Jedan veliki trener i čovjek koji je jako odlučan i u svakom trenutku zna što želi. Sposoban je natjerati igrača da vjeruje u njegovu viziju, da provede sve ono što je on zamislio u djela na parketu. Njemu sigurno nije bilo lako ovo ljeto trpjeti sve one loše rezultate u pripremama i nastaviti vjerovati u ono što radimo, ali on je bio prvi u tome. Cijelo vrijeme nas je smirivao i uvjeravao nas je da smo na pravom putu. Mislim da je prije svega ovaj uspjeh njegova velika pobjeda.
Hrvatska je izborila Svjetsko prvenstvo, što od vas možemo očekivati u Španjolskoj? Teško je o tome govoriti u ovom trenutku. Svjetsko prvenstvo je jako daleko, tek sljedećeg ljeta. Sigurno da treba biti pozitivan i nadati se najboljem. Ovim smo rezultatom pokazali da smo jaka reprezentacija koja spada u europski vrh i nadamo se da ćemo u Španjolskoj to i potvrditi. Bitno je tek vidjeti tko će biti izbornik, Repeša je rekao da će tek odlučiti o svom ostanku. Druga stvar je momčad, imamo osnovicu, a nadam se da će se ekipi priključiti još dobrih mladih igrača. Moramo nastaviti ovim putem kojim smo krenuli, svi se nadamo dobrom rezultatu.
Malo o vama. San gotovo svakog košarkaša je zaigrati u NBA-u. Bili ste na draftu 2008. godine i niste prošli. Je li to vaš nedosanjani san? Nadate li se da biste ipak jednog dana mogli zaigrati u Americi? Ma ne! Ja sam što se toga tiče uvijek bio jako realan i nikad nisam imao neke velike iluzije oko igranja u NBA-u. Dao sam sve od sebe, otišao sam na draft i to iskustvo je bilo predivno. Shvatio sam da su se prilike tako posložile da svoju karijeru gradim ovdje, u Europi. Zadovoljan sam time što igram u španjolskoj ligi, koja je najjača u Europi. Potpuno sam na to fokusiran, a NBA mi više uopće nije na pameti.
Trenutno ste član španjolske Zaragoze, kakvi su vaši, a kakvi klupski planovi? U Zaragozi igram od prošle godine, kad smo ostvarili jednu fenomenalnu sezonu. Na kraju smo u poretku završili na trećem mjestu, odmah iza Reala i Barcelone. Nadamo se da će ova sezona također biti uspješna, kako za klub, tako i za mene. Produžio sam ugovor na još dvije godine, a pojačali smo se i nekim novim igračima. Klub se prvi put u povijesti natječe u Europi, igramo u Eurokupu i nadam se da ćemo i tamo imati dosta uspjeha.
Igrali ste na početku karijere i za KK Split, koji je danas, nažalost, pred gašenjem. Smatrate li da je gašenje najvećeg košarkaškog kluba 20. stoljeća velika sramota za hrvatsku košarku i sport općenito ili samo realnost? Gledajte, mene za Split vežu dvije najljepše godine moje karijere, tako da sam jako emotivno vezan za taj klub i za taj grad. Volio bih da grad nađe način da spasi klub zato što je to simbol Splita i bila bi velika šteta kad bi se ugasilo jedno takvo legendarno mjesto koje je iznjedrilo toliko velikih košarkaša. Ali, nažalost, to je naša realnost, situacija u državi je teška i sport nije pri vrhu prioriteta bilo kome u politici. Iskreno se nadam da će se osigurati opstanak KK Splita i svih ostalih klubova u Hrvatskoj. I Zadar propada, Cibona jedva diše... a Split je trenutno možda u najtežoj situaciji. Nadam se da će i politika i javnost prepoznati uspjeh reprezentacije i da će iz toga izvući maksimum da naprave što više za hrvatske klubove.
Koji su vaši košarkaški uzori? Uf! Ajmo ovako... Michael Jordan, onda Toni Kukoč i na kraju Dejan Bodiroga.
Koja vam je najzgodnija hrvatska sportašica i zašto? Hmm... Čekajte da se sjetim koje su sve zgodne hrvatske sportašice.
Pa bar su Hrvatice lijepe. Ajde, ajde, neka vam bude, stavite Antoniju Mišuru. Pošto je naša kolegica, napravimo još malo reklame košarkašima i košarkašicama.
Samo zbog toga? Ha, ha, ha, pa ne samo zbog toga, nego zato što je stvarno najzgodnija.
LeBron James ili Kobe Bryant? Kobe! Ja sam generacija koja je odrasla na Kobeju Bryantu i što se toga tiče, nema previše dileme.
Jeste li vi bolji košarkaš nego što je vaš brat trener? Ha, ha, ha, odlično! Trenutačno jesam bolji, ali nadam se da će me on prešišati. Moj brat je još mlad trener i nadam se da njegovi najveći uspjesi tek dolaze. Mislim da je već sad odličan, da je sposoban voditi bilo koju ekipu i da će za to uskoro i dobiti priliku. Ajde, ajmo reći da smo trenutačno podjednaki. Ali on me polako prestiže.
