Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

PIŠE A. HOLIGA

KOMENTAR: Zašto bi za Hrvate bilo dobro da su malo više poput Čeha (i u čemu je njihova najveća snaga)

Česi sebe nikad – osim možda emigrantskim, disidentskim romanima genijalnog Milana Kundere – ne shvaćaju pretjerano ozbiljno. I upravo u tome je njihova najveća snaga.

„Postoji jedna stvar bez koje ne možete razumjeti češki karakter“, govorio je Benu Lyttletonu, engleskom kolumnistu i autoru knjige “Twelve Yards”, najpoznatiji češki nogometaš u povijesti. „Dokle god ne shvaćamo sebe ozbiljno, opasni smo. Zapravo, opasni smo jedino tada. Kao u Dobrom vojniku Švejku, sve okrećemo na smijeh i skloni smo improvizaciji, reagiranju drukčije nego što se od nas očekuje – to je naše najjače oružje.“

Nogometaš o kojemu je riječ je, naravno, Antonin Panenka. Ni približno najbolji češki nogometaš ikada, ali zato autor najslavnijeg poteza nazvanog po nekome igraču – puno poznatijeg od Cruyffova okreta i od Zidaneova ruleta. U skladu s onime što tvrdi o Česima, proslavilo ga je nešto daleko trivijalnije od naslova ili kontinuiranog sjaja na velikoj sceni.

Zarobljenik svog penala

Nešto što se može interpretirati i kao šala – jedan, doduše odlučujući, jedanaesterac. „Ponekad se osjećam kao zarobljenik tog penala“, rekao je. „On je zasjenio sve drugo što sam u karijeri napravio – nitko to više na pamti, ali svi sa mnom žele pričati samo o tom jednom jedinom udarcu.“

Antonin Panenka
Antonin PanenkaFoto: MICHAL CIZEK

Nije da mu to previše smeta. U televizijskoj reklami za Kaufland uoči Eura 2016., pojavljuje se sa sadašnjim reprezentativcem Vladimirom Daridom kako bi nekom klincu na igralištu zabio „panenkom“.

Kad, pak, prepričava potez koji ga je proslavio, kako je namagarčio slavnog njemačkog vratara Seppa Maiera u finalu Eura u Jugoslaviji prije 40 godina, njegova je verzije prepuna autoironije, šala na vlastiti račun i naoko benignog, klasičnog češkog humora. No, baš poput ranih Menzelovih ili Formanovih filmova – baš poput, uostalom, Hašekova Dobrog vojnika Švejka – i ona ima tamnu stranu.

Bio bi kažnjen

Još kroz smijeh, Lyttletonu je ispričao da su mu tadašnji komunistički dužnosnici rekli kako bi bio oštro kažnjen da njegova lopta nije završila u golu i na naslovnicama svih stranih novina, jer bi takav udarac bio interpretiran kao izraz nepoštivanja socijalističkog sustava. „Kako kažnjen?“, pitao je Lyttleton. „S trideset godina rada u rudniku, hahahaha“, kidajući se od smijeha odgovorio je Panenka, dok mu je brk frenetično podrhtavao.

Česi. Stoljećima prijateljski, ali još uvijek narod koji Hrvati ne razumiju i danas ga uglavnom doživljavaju kroz turističke „co-to-maš“ stereotipe o sandalama, luftićima, pivu i pašteti. I Karel Poborsky, koji je prije 20 godina na Euru u Engleskoj zabio Portugalu fantastičnim lobom s ruba šesnaesterca, smijao se vlastitom potezu kad su ga pitali kako je uspio tako majstorski zabiti. „Ma, to sam zarov’o kopačkom, bilo je slučajno“, odgovarao je.

Razlika između Čeha i Hrvata

Usporedite to s Davorom Šukerom, koji je prije nekoliko mjeseci engleskom magazinu FourFourTwo detaljno prepričao svoj gol Peteru Schmeichelu s istog tog Eura kao da se radilo o nekakvom pionirskom medicinskom zahvatu – vjerujte, doista nema potrebe citirati ga, zanimljivije su predsjednikove nedavne anegdote o doručku i viskiju – i shvatit ćete u čemu je razlika između Čeha i Hrvata.

Prvi sebe nikad – osim možda emigrantskim, disidentskim romanima genijalnog Milana Kundere – ne shvaćaju pretjerano ozbiljno. I upravo u tome je njihova najveća snaga – poslovični su pesimisti, što znači i smanjena očekivanja kao obrambeni mehanizam protiv mogućeg razočaranja. Te 1996. dospjeli su do finala – i tek u produžetku poraženi od Nijemaca – cijelo vrijeme igrajući kao iz zajebancije, iako im je to bilo prvo natjecanje kao neovisnoj naciji. Osam godina kasnije opet su bili skroz opušteni, ali tada su igrali najbolji nogomet na turniru i do polufinala se već prilično umislili, pa su (opet u produžetku) izgubili od Grčke.

Sve to za razliku od Hrvata, koji od 1996. naovamo bez iznimke spremno pričaju o domoljublju, kockicama, pogibelji i ostavljanju srca na terenu – kao da se svake dvije ili četiri godine spremaju na reprizu bitke na Krbavskom polju. Kao da ne shvaćaju da svim tim državotvornim imaginarijem samo sebi na leđa natovaruju dodatni pritisak.

Hrvati, dakle, sebe uvijek i oduvijek shvaćaju jako ozbiljno, i u tome traže svoje nadahnuće, dok je kod Čeha sasvim suprotno.

Čačić vs Vrba

S jedne strane imamo Pavela Vrbu, koji je jednom obećao odreći se svog omiljenog bizarnog božićnog pulovera sa crtežima sobova ako mu ključni igrač smršavi; koji se zarekao da će dopustiti igračima da mu obriju glavu ako osvoje češki naslov; koji se zavjetovao da će pred svima na stadionu napraviti kolut natrag ako se momčad plasira u Ligu prvaka; koji je izazvao pivovaru da svima na stadionu plati pivo ako reprezentacija u sljedeće dvije utakmice osvoji barem četiri boda. Sve je to ostvario i ispunio, igrači ga obožavaju i bezgranično mu vjeruju.

S druge, imamo Antu Čačića. Koji se jako trudi igračima biti nešto poput cool strica, a ne nametnutog očuha, ali ne može ni sebe ni njih zaštititi od bolesnih očekivanja i podjela u javnosti. Jeftino je koristiti osobne i obiteljske tragedije o kojima, zapravo, ništa ne znamo da bismo govorili o motivaciji; još je jeftinije i kudikamo jadnije to spajati s domoljubljem i političkim implikacijama, pogotovo u situaciji kad se kod kuće cijeli sustav raspada po šavovima.

Možda je vrijeme da jednom – barem jednom – iza sebe ostave priče o ruci na srcu i srcu na terenu, toj trajnoj domoljubnoj tapiseriji koja ih muči još od originalnih Vatrenih. Za mnoge s druge strane navijačke podjele već će biti prekasno, ali za sebe i svoje obitelji bi jednom – barem jednom – mogli biti više nalik Česima.

Povratak na Net.hr