"Mi smo tamo boksali svjetsku boksačku ligu i zaradio sam određeni, veći iznos novaca. Tada sam živio od stipendije i taj novac je za hrvatske i kazahstanske prilike bio veliki novac i želio sam taj novac odnijeti u Hrvatsku. Nisam znao za pravilo da kada nosiš veći iznos novca od 10 000 dolara da to moraš prijaviti. Na aerodromu su me zaustavili i uzeli novce i završio sam u pritvoru. Imao sam sreće da je predsjednik boksačkog kluba za koji sam boksao bio tamo utjecajni političar pa su me vratili u boksački kamp na mjesec dana dok nismo dokazali da je to čist novac koji sam pošteno zaradio i platio poreze ", otkrio je Hrgović u Vetu i dodao:
"Ne volim se toga sjetiti, užasno iskustvo, ali dobra škola".
Hrgović je nedavno prešao iz amaterskog u profesionalni boks što za njega znači egzestencijalnu sigurnost.
"Cijeli život i karijeru većina hrvatskih sportaša vodi bitku sa nedostatkom uvjeta i plaćanja od strane institucija i saveza i jedan od ciljeva mi sigurno jest da naplatim taj trud i osiguram egzistenciju sebi i obitelji. Ne mogu reći da sam riješio egzistenciju već sada, ali u najmanju ruku poslije karijere neću morati biti zaštitar u noćnom klubu, što mi je, iskreno bio strah kroz zadnji dio moje karijere. Cijelo vrijeme sam se toliko trudio i odricao, ali nisam imao financijsku sigurnost i prolazilo mi je nerijetko kroz glavu što ako se dogodi nešto loše. Bitno je u sportu naplatiti svoj trud", kazao je boksač.
Boksački počeci
Prisjetio se svojih boksačkih početaka u dvorani u Dubravi koja je odmah do pučke kuhinje.
" Zanimljiva je to bila slučajnost. Jedan zid nas je dijelio od pučke kuhinje. Trener nam je uvijek govorio da nas jedan zid dijeli od te pučke kuhinje pa sve do Las Vegasa i svjetla pozornice i društva najboljih. Ako odeš u ovaj drugi svijet, te pučke kuhinje, teško ćeš se ikada više vratiti i to je bila jedna motivacija da nikada ne odustajem i da se borim u životu", kazao je Hrgović.
Progovorio je i o tome što je novo za njega u profesionalnom boksu te je dodao daje je da je razlika isključivo u marketingu i novcu.
"Sport je oduvijek showbiznis, a boks pogotovo i bitno je, nažalost ili na sreću, koliko si popularan i koliko te televizija i kamere volje i to više nego koliko si dobar i kvalitetan. I to je glavna razlika između amaterskog i profesionalnog boksa. Amaterski boks niti u jednom segmentu nije nimalo lakši od profesionalnog kako to laici misle, vjerovatno prvenstveno zbog naziva. Ali sve to sa strane, izvan ringa, taj marketing i veći novac koji se vrti je razog zašto je profesionalni boks zanimljiviji javnosti", smatra boksač.
A jedna od najznimljivijih stvari iduće godine mogao bi biti njegov meč u Hrvatskoj. Plan je da se to dogodi u svibnju.
San napuniti stadion
"U svibnju je plan mog promotora borba u Hrvatskoj, veselim se tome da ću boksati u Hrvatskoj. Ne znam mogu li napuniti Arenu Zagreb, puno je to 20 000 ljudi, ali bih to volio jako napraviti. Hrvati od Zeljka Mavrovića nisu imali nekog velikog boksača sa kojim bi se poistovjetili i nadam se da je došlo vrijeme za jednog pravog boksača s kojim se mogu poistovjetiti", izjavio je Hrgović kojem je velika želja napuniti neki stadion u Hrvatskoj.
"I Poljud i Maksimir bi bila fenomenalna priča i to je isto jedan od ciljeva u mojoj karijeri, borba za naslov svjetskog prvaka na punom stadionu bi bila jedna od najvećih priča u mojoj karijeri. Jasno ako uspijem napuniti Poljud ili Maksimir ", rekao je.
Upitan je i koliko je daleko od svjetskog vrha.
"Ja sam uvijek u karijeri mislio da sam spreman za svakoga, tako i sada. Sparirao sam još kao klinac sa raznim svjetskim prvacima, napadačima na pojase svjetskog prvaka i sa svima sam se dobro nosio. Što se tiče boksačkog znanja i tehnike mislim da sam spreman na svakog. Ali moram raditi na nekim stvarima jasno, ali mislim da sutra mogu ući u ring sa svakim" smatra Hrgović koji ne misli da je prebahato govoriti da bi svjetskog prvaka Joshuu razbio kao mačka kako je jednom rekao, niti da je to dio showa.
"To je moj način života, 11 godina treniram ko lud, europski sam prvak, imam olimpijsku broncu, mislim da mogu pobijediti svakog. Nisam danas spreman za svih 12 rundi, ali osam jesam sa svima na svijetu"
Iako je ušao u profesionalne vode, Filip Hrgović nije odustao od svog sna, a to je olimpijsko zlato.
"Nisam odustao od olimpijskog zlata. Od zadnje Olimpijade profesionalni boksači smiju nastupati na Olimpijskim igrama i želim da moj raspored bude slobodan uoči idućih Olimpijskih igara jer se nadam nastupu i to je bio uvjet mog petogodišnjeg profesionalnog ugovora. Da moram birati, olimpijsko zlato bih prije osvojio nego naslov svjetskog prvaka u boksu. Moje olimpijsko zlato je nešto što je moj san i što me drži od malena i to mi je bitnije nego ikakvi novci koji se vrte u milijunima danas u boksu", rekao je Hrgović.
Govoreći o svojim počecima u boksu Hrgović je kazao kako se u mladosti potukao par puta, ali sve prije nego što je počeo trenirati.
"Par puta sam se potukao, i to fazi kad nisam se bavio boksom. Nakon što sam postao boksač se srećom nisam nikad potukao van ringa. Svatko tko okusi boks na nekoj iole ozbiljnoj razini dobije neku disciplinu i poniznost da mu ne pada na pamet se tući okolo sa ljudima koji su slabiji od njega. Boksači i borci općenito su miroljubljivi ljudi", kazao je Hrgović. Priznao je kako zbog boksa ima na neki način izgubljeno djetinjstvo, te da mu je žao što nije uspio diplomirati.
"Sa 16 godina mi je krenula jako ozbiljna karijera zbog koje sam izgubio puno toga, ali kad podvučem ja sam sretan čovjek. Završio sam tešku srednju školu, ali faks nisam uspio i akademski se malo osjećam isprazno, ali vjerujem da nakon kraja karijere ću se baviti nekim ozbiljnim biznisom", rekao je Hrgović.
Upitan o osjećaju kada nekog nokautira, Hrgović kaže da je to odličan osjećaj.
Ovisan o boli
"Kada nokautiram čovjeka, to je odličan osjećaj. Ali kada pobjedim na bodove, to je najbolji osjećaj na svijetu jer znam koliko sam radio za tu pobjedu. To meni donosi najveću sreću. Ali ne bojim se ozljeđivanja ni protivnika, ni da će on mene ozlijediti. Kad god sam u ringu, netko me želi nokautirati i naučio sam s tim živjeti", dodao je Hrgović.
Primljeni udarac ga kaže probudi, napali. No, dosad ga nitko nije uspio nokautirati, a samo jednom srušen na pod u meču prije nekoliko godina s ruskim boksačem. Španović ga je molio da opiše taj osjećaj kada je srušen.
"Čudan osjećaj je to bio jer sam prvi puta u životu pao na pod. Nisam pao od siline udarca, već jer taj udarac nisam vidio, i ono u sekundi sam bio u podu. Uspio sam se dignuti u roku od dvije sekunde, nije me uzdrmao srećom. Više sam bio izdržao u borbama siline udaraca dok sam bio na nogama, kad se to ne vidi, kad primim neki udarac i budem nokautiran na nogamaa. Osjećaj u mojoj glavi u tom trenutku uopće nije bio kao da sam ja na podu. U cijeloj karijeri je toliko prepreka koje moram proći, moje tijelo, mozak i duh su istrenirani da nikad ne odustajem", kazao je Hrgović.
Priznao je kako je on zapravo postao ovisnik o boli.
"Bol je prisutna svaki dan, u svakom mom treningu, u svakom kontekstu moje karijere i bol je nešto bez čega ja danas ne mogu živjeti i to je moj način života. Mislim da sam danas ovisnik o boli. Mi sportaši smo u jedu ruku luđaci", rekao je Hrgović. Na kraju emisije Veto progovorio je i o svom razlazu sa proslavljenim trenerom Leonardom Pijetrajom.
"To nema veze sa financijama kao što on priča. Razišli smo se zbog ljudskih razloga, naš odnos nije funkcionirao zadnjih nekoliko godina. Ja sam sve svoje obveze sa financijske strane podmirivao i podmirit ću, ali jednostavno nisam mogao sa njime sa ljudske strane funkcionirati. On to jako dobro zna, ali u javnosti prezentira jednu drugačiju priču, traži neki alibi. Nije mi žao što nisam više sa njime, da mi je ostao bih sa njime, ali povjerenje na ljudskoj osnovi se izgubilo i propadao bi kao čovjek da sa ostao sa njime", završio je.
