Prošlog tjedna je na presici Zagrebačkog sportskog saveza bilo dosta burno, a Vi ste nakon njega emotivno nastupili pred medijima. Koje su vaše najveće zamjerke ZŠS-u i HOO-u? Rekla sam općenito da sustav sporta ne valja, da se novac koji odvajaju država i gradovi rasipa dok dođe do sporta, da su izmišljene institucije kako bi se novac samo proslijeđivao. Primjerice, Grad Zagreb ZŠS-u, pa ZŠS prebacuje isti novac na zagrebačke sportske saveze, pa oni prebacuju na klubove, pa klubovi onda na sportaše. Znači da je to previše institucija koje onda imaju veliki broj zaposlenih, potroše veliki dio novca iz sredstava dok novac dođe do sporta pa smatram da to nije potrebno. Potrebno je u slučaju da te institucije mogu oplemeniti taj novac i nabaviti dodatna sredstva i da tako onda barem budu u funkciji sporta i štite sportaše i njihove interese, a ne da imaju svoje političke igre i prepucavanja oko toga tko će sjediti u upravnom odborima, tko će biti predsjednik saveza ili kluba. Njihova uloga je tu radi sporta i sportaša. Zašto smo se mi uzrujali? Mi smo došli na konferenciju za medije i nisu nam dozvolili da postavljamo pitanja i da išta kažemo. Prekinuli su press konferenciju, a direktno su nas prozivali na njoj. I mene i Pericu Bukića, gospodu Dragaša i Plećaša. To je sve skupa bilo žalosno i ja sam nakon toga rekla da sustav sporta i sportske institucije nisu tu da bi bile u funkciji sporta, već sebe samih. Rekla sam da su izgubili smisao i ulogu te da oni više ni sami ne znaju zašto postoje.
Vidite li rješenje tog problema? Naravno da ga vidim. Definitivno se moraju smanjivati sportske institucije i njihova administracija. Ako tamo treba biti toliki broj zaposlenih, priliku kod zapošljavanja trebaju dobiti bivši sportaši. Trebao bi se izmijeniti i Zakon o sportu, kao i Zakon o udrugama, postaviti transparentniji način rada svih sportskih institucija. To je dugotrajan posao, ali se nešto treba napraviti po tom pitanju jer je definitivno sport u krizi i bit će nam sve gore i gore. Zakon o sportu je nedefiniran i status sportaša još uvijek nije riješen u RH, a zna se jako dobro koliko država ima koristi od tih sportaša.
Evo i stranci se čude fenomenu uspješnosti hrvatskog sporta. Kako ga Vi objašnjavateš ako su ulaganja tako tanka. Meni je čudan taj fenomen hrvatskog sporta, da mi kao tako mala zemlja postižemo vrhunske rezultate. Mi volimo reći da smo mi sportska nacija, što nije istina. Mi nemamo pretjerano veliku sportsku kulturu, nemamo široko znanje i poznavanje sporta i ne cijenimo i ne znamo značaj bazičnih sportova. Mi imamo ogromnu volju te rad i trud i postoje veliki entuzijasti koji su napravili vrhunske rezultate, a to je rijetko plod sustava, već pojedinačni uspjesi koji su podigli hrvatski sport na tako visoku razinu poput onih Blanke Vlašić, Janice Kostelić, tenisači koji su napravili fenomenalne rezultate, ali ih nije izrodio sustav. Znači, mi nemamo od osnovnih škola jasno definirano bavljenje sportom bazičnim sportovima pa daljnje grananje na rukomet, košarku i tako dalje. Vlada jedan kaos u školskom sustavu, od nastavnika na tjelesnom pa do svih mogućih institucija koje bi trebale odrediti jasnu strategiju razvoja hrvatskog sporta. Da ne govorim o tome kakvi su nam objekti i koliko u biti mi nemamo atletskih staza, a one su temelj razvoja svih sportova, ne samo atletike.
Kako komentirate status sportaša u Hrvatskoj? Nije li tužno da jedan Giovanni Cernogoraz osvoji medalju na OI i već drugo jutro žuri kući pomoći ocu u restoranu i pritom preko medija moli da mu se nađe posao u policiji ili vojsci, umjesto da ima osigurano mjesto i pokuša stvoriti neke buduće nasljednike? U svijetu, Sloveniji, Italiji, Poljskoj, Mađarskoj, su vrhunski sportaši zaposlenici MUP-a ili vojske. U Americi su vrhunski sportaši zaposlenici jedne velike kompanije koja je sponzor olimpijskog odbora i gdje se stvara jedan kvalitetan temelj da ti sportaši nakon svoje karijere mogu nastaviti normalno živjeti jer malo je sportaša koji mogu zaraditi bavljenjem sportom da bi nakon karijere mogli otići u mirovinu. To su stvarno rijetki slučajevi. U Hrvatskoj toga nema, kod nas se ne može dobiti posao niti u bilo kojoj instituciji, napraviti statističke podatke o tome koliko sportaša tu radi. Za žene uopće neću ni govoriti jer su one u hrvatskom sportu totalno obezvrijeđene. Jedina žena u hrvatskom sportu na nekoj fukciji sam možda ja i to uz teške muke.
Puno sportaša se nakon završetka karijere 'izgubi' u tom prelasku u civilni život. S vama to nije bio slučaj i vrlo brzo ste iz odjeće sportaša prebacili u onu poslovne žene. Kako ste doživjeli tu preobrazbu? To nije nimalo lako jer sport vam daje potpuno drukčiji način života i poglede na njega. U sportu znate da će se rad, trud, poštenje i fair-play nagraditi, što u poslovnom svijetu nisu baš temelji za uspjeh. Sportaši koji su navikli razmišljati pošteno i raditi i truditi se ne snalaze se baš lako u tom svijetu. No, sportaši su vrlo sposobni, većina ih je i visokoobrazovana, pogotovo oni iz bazičnih sportova jer znamo da nakon sportske karijere moramo početi graditi onu drugu poslovnu. Nije lako napustiti te prekrasne osjećaje koje ti daju natjecanja i ostvarivanje najboljih rezultata jer svakodnevno znaš da si učinio nešto dobro i za sebe, zajednicu, državu i neke klince koje ćeš time povući da se bave sportom. A dok radiš neki posao ne vidiš toliko rezultate tog svog rada kao što smo mi navikli da se vide u sportu.
Vaše ambicije kao direktorice Hanžeka? Što spremate za novo izdanje? Mi svake godine radimo nešto novo i svake godine smo sve bolji i bolji. Ove godine smo pokrenuli dječju atletsku ligu koja će se održati u osam gradova, a finale će biti na Hanžekovićevom memorijalu. Mi očekujemo da će već u prvoj godini biti oko pet, šest tisuća natjecatelja iz cijele Hrvatske. U Zagrebu će biti oko 480 finalista, a u budućnosti to želimo razvijati na međunarodnoj razini. Želimo potaknuti mlade da se bave sportom, da se uključe u bazične sportove jer im je to dobar temelj za sve druge sportove. Uvijek radimo nešto novo i razmišljamo kako možemo poboljšati kvalitetu organizacije i svega ostalog. Ove godine još ne znamo tko će biti od atletičara jer atletska sezona tek kreće, ali nas izuzetno veseli povratak Blanke Vlašić. Nju jako željno očekujemo, a tu je, naravno, i naša olimpijska pobjednica Sandra Perković, koja je trenutačno definitivno najveći hrvatski sportaš. samo nju imati na stadionu je već prekrasna priča.
Kako komentirate njezin razlaz s trenerom Ivanom Ivančićem i to nakon najvećeg uspjeha. Jeste li imali slične situacije u karijeri? Ja sam promijenila pet trenera tako da je to meni normalno. Meni je shvatljivo zašto su se oni razišli nakon olimpijske medalje. Trebaju se pronaći novi motivi i novi način rada. Sigurno je došlo do zasićenja s obje strane i ja mislim da to uopće ne mora biti loša situacija za Sandru. Mislim da će ona definitivno pokazati da je donijela dobru odluku. U drugim sportovima je to sasvim normalna stvar, tako da to može biti samo nešto pozitivno. Ako nešto krene u negativnom smeru, ona je još uvijek mlada i ima vremena ispraviti pogreške i eventualne krive odluke, iako čisto sumnjam da je njezina kriva.
Prisjetite se za kraj Vaše karijere. Kojeg se trenutka najradije sjećate, a kojeg biste izbrisali da možete? Ja se veselim svaki put kad se sjetim ostvarenja svih svojih rezultata. Od onog kada sam prvi put bacila kladivo 18 metara, pobjeđivanja u Zagrebu, sjevernom dijelu Hrvatske, osvajanja dva juniorska zlata i plasmana u finale olimpijskih igara i svjetskog prvenstva. To je meni najljepši mogući osjećaj u životu koji čovjek može osjetiti i to ne može zamijeniti niti jedan poslovni uspjeh, eventualno trenutak kada dobiješ djete, valjda se samo tada još možeš toliko veseliti. Ono što bih htjela zaboraviti jest SP u Osaki 2007. godine kada sam definitivno bila najspremnija u svojoj karijeri, kada sam trebala uzeti zlato i napadati svjetski rekord. U kvalifikacijama sam pokazala da ja to mogu, no onda sam doživjela fijasko u finalu. Mislim da se ja od toga nisam nikada baš oporavila. To je za mene bilo prilično stresno i imala sam i određene zdravstvene posljedice od doživljenog šoka. Nakon te Osake se nisam oporavila i pripremila za OI u Pekingu kada su krenuli svi moji problemi s ozljedama. Nekako je sve krenulo nizbrdo, koljena i leđa, ali se nikada nisam oporavila od tog trenutka. Od svih cura koje su tamo bile i s kojima sam trenirala, bila sam najbolja, ali sam doživjela situaciju da u tom finalu nisam pokazala praktički ništa. Puno puta sam razmišljala o tome zašto se to dogodilo, jesam li bila preplašena, jesam li trtaroš... Mislim da nisam jer trtaroši nikada ne mogu uspjeti u sportu, nego to je jednostavno bio splet okolnosti i u tom trenutku možda nisam bila psihički i emotivno spremna na to da sam ja ta koja je na vrhu svijeta i onda sam jednostavno prepustila tu priliku. Možda je to bio manjak samopouzdanja, nekakav strah od uspjeha, ali to je definitivno ostavilo veliki trag na meni. Ostat će mi zauvijek u životu to pitanje zašto nisam uspjela i što se točno dogodilo. Ja sam hrabra Ličanka i mene malo toga u životu može stjerati u kut, ja idem dalje. Sport mi je jako puno dao i ja mu mogu vratiti jako puno natrag i to je moj cilj i moja želja.
