Ovogodišnje izdanje prestižnog teniskog turnira Wimbledona završilo je trijumfom prvorangiranog igrača na ATP listi Carlosa Alcaraza protiv Novaka Đokovića u finalu koje je bilo prava poslastica za ljubitelje tenisa i sporta općenito. Ova dvojica tenisača bili su i dva glavna favorita za osvajanje turnira, sudeći po analizama stručnjaka i po koeficijentima na kladionicama, tako da ovo nije bilo veliko iznenađenje, stoga ćemo u ovom članku prošetati kroz povijest ovog natjecanja i vidjeti koja su najveća iznenađenja bila što se pobjednika tiče.
Bob Falkenburg, 1948
Falkenburg je samo jednom prošao dalje od četvrtfinala Wimbledona, i to je bilo godine kad ga je osvojio. To je ujedno bilo jedini put u njegovoj karijeri da je ušao u finale nekog Grand Slam turnira. No, ipak, na ovom popisu našao se zbog načina na koji je došao do pobjede.
Igrao je protiv Johna Bromwicha, osvajača Australian Opena 1946. i drugog nositelja na Wimbledonu te godine. Meč je otišao do petog seta u kojemu je Bromwich vodio 5-3 uz tri meč-lopte, no Falkenburg je uspio ostati u igri i osvojio naredna 4 gema za konačni rezultat 7:5, 0:6, 6:2, 3:6, 7:5 i svoj najveći trijumf karijere.
Arthur Ashe, 1975
Činjenica da je Ashe došao do finala Wimbledona 1975. bila je iznenađenje. Činjenica da je pobijedio Jimmyja Connorsa 6:1, 6:1, 5:7, 6:4 bila je apsolutni šok.
Ashe, neočekivani osvajač Wimbledona 1975.
Ashe, tada 31-godišnjak, došao je do finala ovog turnira prvi put u svojoj karijeri, a 22-godišnji Connors, prvi nositelj turnira, glatko je došao do finala – nije izgubio nijedan set u cijelom turniru, a i godinu dana ranije, kad je osvojio Wimbledon, izgubio je samo 6 gemova protiv Kena Rosewalla.
Ashe je ipak pronašao vrhunsku strategiju, odlučio je žrtvovati snagu udarca za preciznost i plasirao je loptice pod raznim kutovima tako da Connors nije stizao do njih.
Andre Agassi, 1992
Agassi u svojoj bogatoj karijeri ima 8 osvojenih Grand Slamova, no 1992. nije imao nijedan. Uzevši u obzir da mu je trava najmrskija podloga, i da ni u prethodne dvije godine nije pokazao puno u Wimbledonu (ispao u prvom kolu 1990, u četvrtfinalu 1991), od njega se nije očekivalo da će briljirati na turniru. Uz to, čitava sezona 1992. prije Wimbledona bila mu je dosta loša, čak je i izgubio 4 meča protiv igrača izvan top 50.
Agassi s osvojenim trofejem nakon osvajanja naslova
Prvo veliko iznenađenje izveo je u četvrtfinalu kada je izbacio Borisa Beckera, koji je dotad došao do finala u 6 od posljednjih 7 izdanja turnira, a nakon toga je u polufinalu i finalu slavio protiv Johna McEnroea i Gorana Ivaniševića.
Sidney Wood, 1931
U prethodna dva nastupa na Wimbledonu Wood nije došao dalje od treće runde, a ni 1931, u dobi od 19 godina, od njega, sedmog nositelja, nije se puno očekivalo. Jedan od favorita, Henri Cochet, ispao je u ranoj fazi natjecanja, a drugog favorita, Jeana Borotru, u polufinalu je izbacio Frank Shields, treći nositelj.
Shields bi definitivno bio glavni favorit za osvajanje turnira da je meč odigran – ali, dobio je naredbu U.S. Tennis Associationa da ne igra u finalu kako bi odmorio svoje ozljedom načeto koljeno za predstojeći meč Davis Cupa.
Ovo je bilo jedini put u povijesti da je Wimbledon odlučen bez igranja.
Richard Krajicek, 1996
Krajicek je izgubio u prvoj rundi Wimbledona 1994. i 1995., a oba puta izbacili su ga igrači izvan top 80. Te godine došao je dalje od četvrtfinala u samo jednom od 14 turnira na kojima je nastupao prije Wimbledona. Čitave godine nije uspio pobijediti nijednog od top 10 rangiranih igrača na ATP ljestvici. Iako je samo 16 igrača rangirano kao nositelji, Krajicek je bio 17. nositelj te godine jer se Thomas Muster ozlijedio i povukao s turnira netom prije početka.
Ipak, te godine na engleskoj travi za njega se sve posložilo. Pravu senzaciju izveo je izbacivši prvog nositelja Petea Samprasa u četvrtfinalu – to je bio jedini Samprasov poraz u razdoblju od 8 nevjerojatnih godina (Sampras je osvojio svaki Wimbledon od 1993. do 2000. osim ovoga).
Becker se povukao s ozljedom, tako da je Krajicek u polufinalu i finalu za osvajanje naslova trebao pobijediti samo Jasona Stoltenberga i MaliVaija Washingtona. Impresivno je i što je to učinio izgubivši samo jedan set u čitavom turniru, a nijedan u zadnja 4 meča.
To je bilo jedini put u karijeri da je Krajicek došao do finala nekog Grand Slama.
Goran Ivanišević, 2001
Nebrojeno je puno napisano o Ivaniševićevom legendarnom pothvatu te 2001., no uvijek vrijedi prisjetiti se još jednom ove dramatične, epske, predivne sportske priče.
Dotad je triput bio u finalu, i svaki put izgubio (prethodno spomenuti Agassi 1992, i Samras 1994. i 1998), a te godine na turnir je došao zahvaljujući pozivnici. Govorilo se, pozivnici koju je dobio iz sažaljenja.
Ivanišević nakon osvajanja Wimbledona
Zatim je nanizao Fredrika Jonssona, pa bivšeg broja 1 na ATP ljestvici Carlosa Moyu, mladog Andyja Roddicka u usponu karijere, pa Grega Rusedskog koji je isto imao odličan turnir, a zatim odličnog Marata Safina i u polufinalu miljenika publike i top-rangiranog britanskog tenisača Tima Henmana. Kad je došao do finala, opet se očekivalo da će Patrick Rafter, koji je čitavi turnir bio u odličnoj formi, trijumfirati, no na kraju, nakon napetog meča prepunog obrata, tog ponedjeljka (zbog brojnih odgoda zbog kiše finale se nije igralo u nedjelju) 9. srpnja na kraju je na semaforu stajalo velikih 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7.
