Napretkom bolesti pacijenti osjećaju sve jače i trajnije bolove, nastupaju otekline i deformacije zglobova, pa se zbog izloženosti neugodnim i osuđujućim pogledima izoliraju od društva i postaju sve usamljeniji zbog čega im prijeti i depresija.

Psorijatični artritis kronična je upalna reumatska bolest. Karakteriziraju je otekline i zakočenost zglobova, upala tetiva, otečenost prstiju na rukama i nogama poput kobasica, crveni i/ili ljuskavi osip na određenim dijelovima tijela, te zadebljani, žućkasti i krhki nokti. Dominantni simptom svakako je bol koja jača dok je tijelo u mirovanju, a razgibavanjem se smanjuje. Bolovi su praćeni produženom jutarnjom ukočenošću koja ponekad može trajati i cijeli dan. Odgađanjem posjeta liječniku bolest sve više napreduje, zglobovi su sve otečeniji, oštećeniji i bolniji te se stvaraju deformacije, što može narušiti normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu, onemogućiti rad i općenito smanjiti mogućnost funkcioniranja, uključivo i samozbrinjavanje. Zbog svega navedenoga oboljeli od psorijatičnog artritisa posebno su podložni i problemima s mentalnim zdravljem.

„Napretkom bolesti oboljeli bivaju sve izloženiji neugodnim pogledima, što se posebice negativno odražava na njihovo psihološko stanje. Društvo pogrešno percipira psorijazu, kožnu bolest povezanu s ovim tipom artritisa,  kao zaraznu bolest, pa se pacijenti vremenom počinju izolirati, osjećaju se stigmatizirano, odbačeno i usamljeno, paralelno trpeći bolove. Slično je i s otečenim i deformiranim zglobovima koji su vidljivi, napose oni na šakama. Kod dijela bolesnika razvija se i osjećaj beznađa u slučaju slabijeg uspjeha liječenja, pa im prijeti i depresija. Mnogima bolest utječe na obiteljski život te otežava uspostavu emocionalnih i seksualnih odnosa s partnerom. Uznapredovali oblici bolesti utječu i na sposobnost pojedinca u obavljanju svakodnevnih aktivnosti zbog smanjene pokretljivosti. Općenito gledajući, oboljeli pokazuju puno manje zadovoljstva po pitanju kvalitete života u odnosu na druge“, objašnjava reumatolog, prof. dr. sc. Simeon Grazio.

Zbog toga je procjena kvalitete života oboljelih iznimno važna i sve više služi kao pomoćni čimbenik pri odlučivanju o odgovarajućoj terapiji. Do danas su razvijeni brojni mjerni instrumenti koji služe upravo procjeni kvalitete života.

„Za psorijatični artritis koristi se specifični upitnik, Psoriatic Arthritis Quality of Life (PsAQoL), s 20 pitanja na koje odgovara sam pacijent, a u kojem viša ukupna vrijednost znači i lošiju kvalitetu života. Drugi često korišten je generički upitnik, SF-36 (prema engleskom Short-form-36). Osmišljen je za različite bolesti i stanja, a sadržava 36 pitanja kojima se ocjenjuju područja fizičkog i psihičkog funkcioniranja. Svaka se kategorija boduje na ljestvici od 0 do 100, pri čemu viši iznosi označavaju višu kvalitetu života. Pacijentima sa psorijatičnim artritisom rezultati su općenito znatno niži nego u općoj populaciji, dok su kod zdravih pojedinaca rezultat u pojedinim kategorijama je iznad 80“, navodi prof. dr. sc. Simeon Grazio.

Uz deformacije i oštećenja zglobova, oboljele često prati i osjećaj umora, slabosti, nesanice, blago povišene tjelesne temperature i/ili gubitka na tjelesnoj težini. Zato je iznimno važno na vrijeme prepoznati rane simptome bolesti i potražiti liječničku pomoć. Pravovremeno postavljenom dijagnozom bolest se može ući u remisiju i tako olakšati oboljelima normalno funkcioniranje i radnu sposobnost. Prije tri godine u Hrvatskoj je Zakonom o stažu osiguranja s povećanim trajanjem utvrđeno da oboljeli od psorijatičnog artritisa dobivaju tri mjeseca dodatnog staža po godini rada.  

Terapije, lijekovi i pomagala koja su im potrebna za funkcioniranje u svakodnevnici, uvelike utječu na troškove života oboljelih, ali bolest uzrokuje i brojne dodatne indirektne troškove, kao što su izostanci s posla ili pomoć drugih članova obitelji ili zbrinjavanje od strane zajednice.

„Općenito gledajući, što osoba duže odgađa odlazak liječniku, odnosno odgodom postavljanja dijagnoze i pravodobnog i pravilnog liječenja, povećavaju se i ukupni troškovi. U Hrvatskoj direktne troškove liječenja pokriva Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, no primjerice prilagodbu privatnih prostora za kretanje i slične potrebe oboljeli snose sami. Provodeći propisanu terapiju, pacijenti moraju naučiti kontrolirati bolest i promijeniti životne navike. Ključno je pridržavati se uputa liječnika, redovito i pravilno provoditi sve farmakološke i nefarmakološke mjere, uključivo i prestanak pušenja, održavanje normalne tjelesne težine i biti što više fizički aktivni“, upozorava prof.dr. sc. Grazio.