Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Net.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Dirljiva priča paraolimpijca koja fascinira i motivira!

‘Cure i dečki su me zbunjeno gledali, nisu ništa vidjeli na meni, nitko nije sa mnom puno komunicirao, dok nisu vidjeli da sam normalan, samo da neke stvari kopčam, kako bih rekao, malo teže… Ja mogu sve, ali nekad mi treba malo više vremena, ne skužim sve odmah iz prve’, objašnjava paraolimpijac Zoran Talić koji je u Londonu osvojio srebrnu medalju.

Zoran Talić je u Londonu postao četvrti hrvatski paraolimpijac koji je Hrvatskoj donio medalju. Svoj sjajan nastup u Londonu u skoku u dalj okončao je srebrnom medaljom (7.09 metara).

Mladiću s intelektualnim teškoćama, čijoj priči se treba diviti i zapljeskati, djetinjstvo nije bilo nimalo ugodno. U četvrtom razredu osnovne škole prebačen je u Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka, a danas je pun samopouzdanja, ostvaruje vrhunske rezultate, šali se na vlastiti račun te živi s djevojkom koja je po struci fizioterapeutica.

U intervjuu za Igrališe.hr, odrađenom prije Paraolimpijskih igara, prepričao je svoje početke.

“Sportom sam se počeo baviti odmalena, u svemu sam bio jako dobar. Isprobao sam plivanje, nogomet, i u kickboxingu sam imao neke rezultate, ali nisam sebe vidio u tim sportovima. Neki nogometni treneri su me zvali da dođem igrati za njih, davali su mi 50 kn po treningu… Ali, nikad me nije vuklo da bih trenirao za novce. U školi je bio jedan trener, vidio je da mi idu sportovi i kad sam imao 13 godina rekao je atletiku ćemo probati. Prvo sam trenirao s invalidima i sličnima, počeo ići na natjecanja. U atletici sam našao sebe.”

Kako su te primili regularni sportaši i s kim se bolje snalaziš, s paraolimpijcima ili regularnima?

“Ma isto mi je i s jednima i drugima. Kad sam prvi put došao kod trenera Brkljačića, on je rekao ljudima doći će jedan paraolimpijac trenirati s vama. Cure i dečki su me zbunjeno gledali, nisu ništa vidjeli na meni, nitko nije sa mnom puno komunicirao, dok nisu vidjeli da sam normalan, samo da neke stvari kopčam, kako bih rekao, malo teže… Ja mogu sve, ali nekad mi treba malo više vremena, ne skužim sve odmah iz prve.”

Financijska strana njegove priče, naravno, nije najbolja…

Ma ne volim se žaliti jer ni drugima nije bolje. Moja prehrana je skupa, moram jesti više i bolje nego drugi ljudi jer se trošim. A prihodi od stipendija koje imam su 3.800 do 4.000 kn, kako koji mjesec. Cura mi je sad nezaposlena, nas dvoje smo na mojoj jednoj plaći, a podstanari smo. U klubu mi daju koliko mogu i koliko imaju, ali nemaju više. Karte za autobus su skupe – 200 kn u jednom smjeru, a ja moram svaki tjedan u Rijeku i natrag. Za kartu nekad dobijem, a nekad ne, pa mi mora uskakati obitelj, daju koliko imaju”, kaže Zoran koji bi volio živjeti od sporta.

“Sport je moj život, želim trenirati i jednog dana živjeti od sporta. Mogao bih postati vrhunski trener i trenirati i ‘normalnu’ i paraolimpijsku djecu, s poteškoćama u razvoju. Sad vidim da se uz sport može stvoriti lijep život.”

Cijeli intervju sa Zoranom Talićem možete pričitati na Igralište.hr.

Povratak na Net.hr