Cecilia, koja živi u Lymingtonu, Hampshireu, sa svoje dvije kćeri, Ronjom (19) i Majom (14), otkriva zašto se nikada neće moći umiroviti. Rekla je: "Bio je petak poslijepodne i upravo sam stigla s posla čišćenja. Provela sam od ponedjeljka do četvrtka radeći na svom glavnom poslu, u marketingu i odnosima s javnošću i još uvijek nisam završila. Radila sam smjene vikendom u lokalnom pubu i večeras sam trebala tamo. Radila sam sedam dana u tjednu, samo da platim račune. Ipak, unatoč mojim beskrajnim satima na poslu, već sam znala da ću to raditi još 30 godina, možda i više."

Rođena sam u Keniji, gdje postoji vrlo mala financijska potpora Vlade. Preselila sam se u Ujedinjeno Kraljevstvo sa 17 godina kako bih išla na koledž i zaposlila se u odvjetničkom uredu kada sam imala 20 godina. Kad smo se moja prijateljica i ja udružile kako bismo kupile svoju prvu kuću u Londonu samo godinu dana kasnije, bila sam nevjerojatno ponosna. Osjećala sam se iznimno odraslom i razumnom. Nakon tri godine, moja prijateljica se preselila u Irsku, a ja sam se vratila u Keniju i iznajmili smo svoj dom za nešto više novca.

"Ali kad se moja prijateljica udala 2004., htjela je uložiti novac u svoj život sa svojim mužem pa smo je prodali. Gledajući unatrag, to mi je vjerojatno bilo najveće žaljenje. Da, dobila sam lijep paušal, ali tada nisam razmišljala o budućnosti. Umjesto toga, koristila sam ga za plaćanje bolničkih računa kad sam dobila svoje dvije kćeri i uložila u mamin posao. Još uvijek sam radila i dobila sam dobar posao kao izvršni asistent. Nisam uopće razmišljala o tome da, budući da ne radim za britansku tvrtku, više ne plaćam nacionalno osiguranje i stoga ne pridonosim svojoj mirovini i budućoj financijskoj stabilnosti", objasnila je.

"Ostali smo u Keniji 15 godina, dok moja kći Ronja nije dobila stipendiju za privatnu školu u Dorsetu 2016. Ona je prva otišla, a kad se brzo snašla, Maja i ja smo došle godinu poslije. Bilo je to stvarno teško vrijeme. Imala sam dobar posao u Keniji i pretpostavljala sam da ću ovdje moći naći sličan, ali zaglavila sam. Nisam mogla naći posao bez stalne adrese, ali nisam mogla nigdje osigurati život bez posla", dodala je.

"Završili smo u AirBnB-u i ja sam dobila posao prodavačice s minimalnom plaćom. Za nas troje to nije bilo ni približno dovoljno pa sam dobila i večernji posao u pubu. Kad sam na kraju pronašla nekretninu za iznajmljivanje, stanodavac je tražio najamninu za sedam i pol mjeseci unaprijed. To je očistilo ostatak moje ušteđevine, ali barem smo imali sigurno mjesto za život", nastavila je Cecilia.

"Nakon 15 mjeseci našla sam honorarni posao u marketingu i odnosima s javnošću, ali to nije bilo ni približno dovoljno da pokrijem sve naše troškove. I dalje sam morala nastaviti svoj posao u pubu, a na slobodan dan počela sam raditi kao čistačica. Bilo je užasno iscrpljujuće, ali trebao nam je novac. Moja je ušteđevina ostala prazna jer sam sav višak novca koji sam imala, poslala svojoj mami da joj pomognem preživjeti u Keniji", objasnila je.

"Tek u svojim 40-ima sam počela ozbiljno razmišljati o budućnosti. Dok smo živjeli mjesec za mjesecom i u iznajmljenoj kući, shvatila sam da će djevojke, ako mi se nešto dogodi, ostati bez novca. Dakle, u listopadu 2020., neposredno prije mog 44. rođendana, sklopila sam životno osiguranje i osiguranje od kritičnih bolesti. Zadnje što mi je trebalo, bilo je da moram platiti još jedan račun, ali nisam mogla riskirati", dodala je.

Zatim je nastavila: "Onda me početkom ove godine jedna od tvrtki za zapošljavanje, Working Wise, zamolila da ispunim anketu o mirovinama, imam li je, znam li kolike doprinose plaćamo ja i moj poslodavac itd. Kad sam počela ispunjavati odgovore, shvatila sam da nikad prije nisam razmišljala o svojoj mirovini. Uvijek sam zamišljala da ću otići u mirovinu sa 60 godina, ali nikad nisam razmišljala o tome kako bih si to mogla priuštiti i sad kad sam razmišljala o tome, bilo me strah."

"Gledajući svoje stare platne liste, otkrila sam da sam uplatila šest privatnih mirovina tijekom svoje karijere. Čak i kad sam im ušla u trag, nisam znala je li najbolje da ih sve držim odvojeno ili ih spojim. Čak sam razgovarala s telefonskom linijom za pomoć o svojim doprinosima za nacionalno osiguranje i iako su rekli da mogu vratiti neke od njih, nisam si to mogla priuštiti", dodala je.

"Imam mirovinu kod sadašnjeg poslodavca, ali, budući da sam tamo provela manje od pet godina, prekasno je za veliku razliku, a sada, s vrtoglavim skokom troškova života i plaćanjem stanarine od 950 funti (8257 kuna) mjesečno, što znam da je relativno jeftino, moja se budućnost čini vrlo krhkom. Znam da moram staviti novac sa strane, ali čak i da radim tri posla, to si ne mogu priuštiti. Nevjerojatno sam pod stresom i osjećam se kao da nisam uspjela u nečemu za što nisam ni znala. Nemam pojma što ću učiniti ako moj stanodavac odluči prodati nekretninu", rekla je Cecilia.

"Nedavno mi je ponuđen drugi, bolje plaćeni posao. Opet, radi se o skraćenom radnom vremenu, ali to znači da, iako moram zadržati svoj marketinški posao, mogu dati otkaz u pubu i na poslovima čišćenja. To je mali korak naprijed. Unatoč tome, ne mogu zamisliti da ću moći napustiti posao za 30 godina, a kamoli sa 64 godine, što je prosječna dob za odlazak u mirovinu ovdje u Ujedinjenom Kraljevstvu. To je stvarnost, moja stvarnost i nešto treba promijeniti", objasnila je.

"Djecu o proračunu treba učiti u školi. Kada dobijete karticu nacionalnog osiguranja sa 16 godina, trebalo bi vam biti rečeno na što će ići vaši doprinosi. Ljudi bi trebali znati pitati o mirovinama na razgovorima za posao. Već sam počela razgovarati sa svojim kćerima o budućnosti i savjetovala sam Ronji da sada počne štedjeti za svoju budućnost, čak i da stavlja pet funti (43 kune) tjedno na ISA ili račun s visokim kamatama. Ne mogu im dopustiti da čine iste greške kao ja", zaključila je.