Koliko puta ste se zatekli kako se znojite nad unutarnjim konfliktom? Jedna strana vas kaže da morate nešto učiniti, a druga kaže: „Nema šanse“. Jedan unutarnji poriv vas gura u jednom smjeru, a drugi na suprotnu stranu.
Ne zalazimo li prečesto u te polumračne kutke unutarnjeg svijeta, mogli bismo od te dinamike pomisliti da nešto nije u redu s nama. No ti „dijelovi“ sastavnice su naše ličnosti i često se nadmeću za dominaciju.
Različiti stručnjaci ih različito opisuju. „Povuci-potegni“ na unutarnjom polju moglo bi značiti da se borimo između razuma i osjećaja – kognitivnog dijela nas koji zaključke donosi na osnovu informacija i činjenica te srca koje se oslanja na intuiciju, emocije i čežnje.
Freudova teorija
Prema Sigmundu Freudu i njegovoj psihoanalitičkoj teoriji, na sceni bi mogao biti ples između ida, ega i superega.
Prvi označava onaj dio naše psihe koji u srži ima porive, zadovoljenje potreba i ostvarivanje ugode, to je instinktivni i agresivni dio u nama; superego označava moral, društvene norme i pravila koji kontroliraju onaj prvi dio tražeći ga da se uklopi u tuđe potrebe, a ego je onaj dio koji navigira između te dvije krajnosti, pokušava ih uklopiti u stvarni svijet. Ego je onaj dio nas koji donosi odluke ovisno o informacijama i utjecajima koji stižu iz vanjskog svijeta.
No, stvari mogu postati i kompliciranije. Našim emocijama, porivima i ponašanjima mogu upravljati oni dijelovi nas koji su nastali tijekom određenih ugodnih i neugodnih iskustva u životu ili oni koji su nastali u različitoj dobi. U nama može kaos raditi buntovno dijete koje se ne želi pokoriti pravilima jer je toliko dugo bilo ograničavano, ili pak osoba koja je doživjela traumu pa će se povlačiti iz bilo kakvih interakcija kako ne bi doživjela pretjeranu stimulaciju ili strah. Sva ta iskustva mogu u nama uzrokovati metež koji se nadvikuje ili traži pravo glasa, vičući: „Nametni se!“ ili „Povuci se!“.
Kognitivna disonanca
Ti dijelovi mogu uzrokovati nešto što se zove kognitivna disonanca. Ona podrazumijeva stavove i mišljenja koji su u opreci, a jednako ih doživljavamo svojima.
Primjerice, možete se doživljavati liberalnima i otvorenima, ali doživljavati nelagodu u prisustvu gay para, li primjerice, zastupati ženska prava, ali se opirati pravu na pobačaj. Glavni krivci za konflikt su obično uvjerenja i stavovi koje smo naslijedili od roditelja, ali više ne doživljavamo svojima, religijske dogme ili društvena pravila koja smo usvojili odrastajući.
Znači li to da u sebi imamo različite ličnosti? Ne. Sve su ovo puzzle naše jedinstvene psihe, a ujedinjuje ih naša svijest. Što više osluškujemo te unutarnje stanovnike, ono što nam žele reći, to ćemo biti svjesniji odakle dolaze.
Mogu sa sobom donijeti slike, osjećaje i vremena u kojima su nastali i pojasniti čemu su nekada služili. Sviješću možemo odabrati koje od njih želimo slijediti, ovisno o tome koje rezultate želimo doživjeti.
Ali to ne znači da ostale trebamo potisnuti. I oni zaslužuju razumijevanje, sućut i integraciju u naš psihološki krajolik, ali i svijest da sami biramo svoj put, koliko dijelovi u nama bili glasni i tražili svoju pravdu.
