Posljednjih godina sve češće se promovira raspravljanje o smrti i umiranju, priča se o palijativnoj skrbi, ponegdje se legalizira i eutanazija...
Pojavili su se čak i “Kafići smrti”, prvi put u Švicarskoj 2004, a ideja je da ljudi uz kavu i kolače razgovaraju o svojim strahovima. Često se to što izbjegavamo uopće razgovarati o smrti smatra dokazom našeg straha . Međutim, malo je neposrednih dokaza da se zaista bojimo smrti.
Do koje mjere je strah od smrti "normalan"? I kako se očituje?
Sudeći prema anketama, izgleda da nas više brinu izgledi da ostanemo bez naših najmilijih nego što se plašimo vlastite smrti. Studije pokazuju da više strahujemo od procesa umiranja - bola i usamljenosti, na primer - nego od samog kraja.
U načelu, kada nas pitaju plašimo li se smrti, većina nas to poriče i tvrdi da osjeća samo blagu anksioznost. Stravičan strah od smrti čak se smatra poremećajem (tanatofobija).
Zamislite svoje umiranje
S druge strane, naša sklonost da tvrdimo da osjećamo samo blagu anksioznost možda je rezultat našeg odbijanja da priznamo vlastiti strah, kako drugima, tako i sebi. Polazeći od ove hipoteze, socijalni psiholozi već gotovo 30 godina analiziraju socijalne i psihološke posljedice suočavanja ljudi sa vlastitom smrtnošću. U više od 200 pokusa, ispitanicima je rečeno da zamisle svoje umiranje.
Prvo istraživanje tog tipa rađeno je s američkim općinskim (tj gradskim) sucima, kojima je u hipotetskom scenariju rečeno da odrede kauciju za oslobađanje prostitutke. U prosjeku, suci koji su prvo zamišljali smrt odredili su znatno višu jamčevinu - 455 dolara u odnosu na 50 dolara. Poslije ovog eksperimenta otkrivene su različite posljedice suočavanja sa smrtnošću među različitim grupama ljudi, u velikom broju različitih država i kultura.
Kako smrt utiče na politička uvjerenja?
Osim što nas tjera da strože kažnjavamo, razmišljanje o smrti jača predrasude, nacionalizam, rasizam, sklonost diskriminaciji prema vjeri i dobi, kao i druge ograničene stavove. Sve u svemu, sva istraživanja ukazuju na to da podsjećanje na vlastitu smrtnost ojačava veze sa skupinom kojoj pripadamo, na štetu onih koji se razlikuju od nas.
Razmišljanje o smrti također utječe i naša politička i vjerska uvjerenja. S jedne strane, ona nas polariziraju: politički liberali postaju liberalniji, a konzervativci konzervativniji. Na sličan način, religiozni ljudi su skloni da sve snažnije zastupaju svoju veru, baš kao što i ovi drugi sve žešće poriču religioznost.
Ilustracija
S druge strane, studije su pokazale da nas razmišljanje o smrti - bilo da smo vjernici ili ne - nagoni da postanemo religiozniji na suptilnije načine, a da mi toga možda i nismo svjesni.
Kada je suočavanje sa smrću bilo dovoljno intenzivno, a sudionici nisu razmišljali o svojim ranijim političkim uvjerenjima, i liberali i konzervativci bili su skloni da prihvate konzervativne ideje i kandidate. Neki znanstvenici tvrde da bi to moglo da objasni okretanje američke politike prema desnici poslije napada u New Yorku 11. rujna.
Razmišljanje o smrti povećava našu želju za slavom i djecom
Mnogi teoretičari tvrde kako se sve svodi na to da nas suočavanje sa smrtnošću potiče da tražimo besmrtnost. Mnoge religije doslovno nude besmrtnost, ali i naša sekularna pripadnost – primjerice narodu ili etničkoj grupi - može nam pružiti simboličnu besmrtnost. Te skupine i njihove tradicije su dio onoga što jesmo a one ostaju i kad nas više ne bude.
Braneći vlastite kulturne norme, možemo potaknuti naš osjećaj pripadnosti, što se odražava u sklonosti da strože kažnjavamo pojedince koji krše kulturne norme - npr. prostitutke.
U skladu s ovakvim tumačenjem, znanstvenici su otkrili i da razmišljanje o smrti povećava našu želju za slavom i djecom. I jedno i drugo je usko povezano s našom simboličnom besmrtnošću. Izgleda da stremimo da postanemo besmrtni posredstvom našeg rada i ali gena.
Kada nas netko pita plašimo li se smrti, ne ostavljamo takav dojam, čak se niti nama samima čini da se bojimo. Nikada nam ne bi ni palo na pamet da razmišljanje o smrti u tolikoj mjeri mijenja naše stavove. Međutim, ljudska moć introspekcije je ograničena.
Naše sposobnosti da predvidimo kako ćemo se osjećati ili ponašati u određenim okolnostima u budućnosti izuzetno su slabe, a ne znamo ni sebi objasniti kako se osjećamo i zašto. Prema tome, svjesno ili ne, misaono suočavanje s našom smrću je otvaranje Pandorine kutije.
Rušenje tabua
Veće prisustvo smrti u našem umu možda nas tjera da postanemo skloniji kažnjavanju i predrasudama, kao što su pokazala istraživanja. Ali, s druge strane, možda su te negativne posljedice upravo rezultat nenaviknutosti na razgovor o smrti.
U terapiji izlaganja, pažljivo izlaganje pacijenata izvoru njihovih strahova - nekom predmetu, životinji ili čak uspomeni - smanjuje strah. Na isti način, možda će nas najnoviji trend rušenja tabua učiniti psihološki otpornijim i jačim u suočavanju sa smrću,
