"Bio je to rutinski odlazak u Target, onaj kad pomislite: 'Moram kupiti samo maskaru i toaletni papir', a ubrzo se nađete u kabini za presvlačenje s 20 stvari u rukama. Probijala sam se kroz prospekte koji su bili svuda uokolo, kad sam odjednom na vrhu glave uočila potpuno ćelavi dio - veličine pola novčanice od jednog dolara, otprilike.
Uvijek sam voljela svoju čvrstu, gustu, smeđu kosu, pa sam prvo mislila da sam pogrešno vidjela. Pozvala sam prijateljicu da ona pogleda, pa mi je potvrdila da ne haluciniram - bila je to, ustvari, već poveća ćelava mrlja.
Nekoliko trenutaka nakon, preplavio me val emocija. Osjećala sam se grozno, kao da me vlastito tijelo izdalo, a bilo me i užasno sram jer to nisam ranije primijetila. Također, pomislila sam kako više nemam ono što sam oduvijek imala - svoju prekrasnu kosu.
Mjesec dana sam tražila odgovore
Nakon što je prvotni šok prošao, ostala su pitanja: 'Što je to? Odakle je došlo? I zašto?' Nazvala sam svoju frizerku. Potražila što kaže internet. Dala sam sve od sebe kako bih se što manje živcirala oko toga, ali to je bilo lakše reći nego učiniti. Taj mjesec traženja odgovora više uopće nisam nosila raspuštenu kosu, već sam je nosila tako da prikrijem tragove ćelavosti - dakle, bilo je tu puno pundži i repova.
I iako sam ga od svih skrivala, imala sam potrebu svima ispričati o tom svom ćelavom dijelu. Možda je to bila moja taktika da se zaštitim - ako se sama smijem tome, možda drugi neće. No to nije značilo da sam stvarno prihvatila svoj novi 'modni' dodatak, već da sam duboko nesigurna. Jednom sam to kroz šalu spomenula prijatelju koji se bavi medicinom, a nekoliko dana kasnije me pitao jesam li ikad čula za alopeciju (ne, to je bio prvi put).
Naučila sam da se radi o "autoimunoj bolesti tijekom koje imunološki sustav slučajno napada folikule kose, odnosno strukture odakle kosa raste, zbog čega dolazi do gubitka vlasi na glavi, ali i ostalim mjestima", prema opisu Nacionalnog instituta za artritis, bolesti mišićno-koštanog sustava te bolesti kože. "Najčešće se događa da kosa otpada u manjim, okruglim komadima, veličine otprilike jedne kovanice. Iako takvi slučajevi nisu pravilo, može se dogoditi da bolest napreduje i do razine potpunog gubitka kose na glavi, licu i ostatku tijela." Znanstvenici nagađaju da bi kombinacija gena mogla nekoga učiniti podobnijim za ovu vrstu bolesti. Također, postoje određeni okidači koji mogu dovesti do nje.
Kod mene je najjači okidač preveliki stres
Kod mene je, čini se, slučaj - stres. Nedavno sam otkrila još jedan ćelavi dio i shvatila da su se oba pojavila tijekom razdoblja kad sam bila pod užasno velikim stresom i patila od anksioznosti - bilo je tu razmišljanja o preseljenju na drugi kraj zemlje, maturi, gubitku posla...
Još uvijek ne postoji lijek za alopeciju niti način prevencije ispadanja komada kose. Ipak, postoji nekoliko dostupnih opcija kojima se mogu liječiti simptomi ove bolesti, uključujući određene kreme i masti. Također, postoji i mogućnost kortikosteroidnih injekcija, a ja sam se odlučila upravo na njih.
I da, primanje tih istih injekcija bilo je podnošljivo, ali nikako ugodno. Liječnik je iglom morao proći čitavo područje, kako bi bio siguran da će kortikosteroidi pokriti čitav ćelavi dio. Ako ništa drugo, užasavao me taj zvuk uboda igle između vlasišta i lubanje, iako se liječnik svim silama trudio zabaviti me i odvući mi pažnju ugodnim razgovorom.
To je način kojim mi tijelo pokušava poručiti da usporim i razmislim o svemu
Moje je tijelo pozitivno reagiralo i nakon samo dva mjeseca i četiri posjeta liječniku (a općenito sam stala nakon šest) kosa je počela rasti. A sada, godinu dana nakon tretmana, ćelavi dio gotovo uopće ne postoji, a kosa je izrasla toliko da skoro doseže duljinu ostatka moje kose. Za drugi ćelavi dio se još uvijek nisam pobrinula, onaj dio koji je velik otprilike kao manja kovanica i nalazi se otprilike na sredini vlasišta. I nisam sigurna kad ću se za njega uopće pobrinuti. Mjesto nije toliko uočljivo, a i zanima me hoće li moje tijelo samo reagirati i ponovno potaknuti prirodan rast kose.
Ali moram reći da je s tim novim ćelavim dijelom došao i jedan potpuno novi stav o tome. Više nisam toliko zabrinuta oko toga kako taj dio izgleda. Umjesto toga, na alopeciju gledam kao na znak da nešto u mom životu ne ide kako treba. Ovu sam bolest identificirala kao fizičku manifestaciju stresa koji doživljavam te na nju gledam kao na način kojim mi tijelo želi poručiti da malo zastanem i promislim. Da poduzmem nešto, preuzmem kontrolu nad onime nad čime je mogu imati, pustim ono što ionako ne mogu kontrolirati te sama sebi jednostavno pružim malo više ljubavi (pogotovo u najgorim trenucima)."
Izvor: Coveteur
