Depresija je riječ koju je teško voljeti, ali svejedno smo je prigrlili kao rijetko koju. Upotrebljavamo je i kad treba i kad ne treba, u pravom, ali još češće u pogrešnom kontekstu, dio je svakodnevne konverzacije, gotovo poštapalica. 'Joj, kako sam depresivna/depresivan', 'danas sam u depresiji', 'koja depra' i sl., nerijetko bubnemo već za prvom jutarnjom kavom.
Stručnjaci se slažu da je trenutak u kojem živimo pogodno tlo za loša raspoloženja, pa i za razvoj depresije. Kombinacija globalnih gospodarskih problema, krize u zemlji, nesigurnosti i stanjenih kućnih proračuna, kažu, uistinu mogu napraviti kovitlac negativnih misli, briga i strahova u kojem je lako zagubiti životni optimizam i perspektivu.
'To, dakako, još uvijek nije depresija', upozorava prim. dr. sc. Petra Brečić, specijalist psihijatar, zamjenica ravnatelja zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče te dodaje: 'Dva, tri dana tmurnog raspoloženja, negativnih misli i bezvoljnosti čest su i uobičajen odgovor na teškoće koje se povremeno svima u životu javljaju. To je normalna ljudska reakcija. Promjena raspoloženja je, moglo bi se čak reći, znak da živimo. Međutim, ako osoba izgubi interese za aktivnosti koje je ranije normalno obavljala, ako su joj osjećaji paralizirani i ništa je ne veseli, ako osjeća potpunu bezvoljnost i gubitak energije, ako se povlači od ljudi i stalno je opsjedaju crne misli, ako je izgubila apetit i san ili bi stalno spavala, to već ukazuje da je stanje ozbiljnije. Ako, pak, ono potraje u kontinuitetu dulje od dva tjedna, vjerojatno se radi o depresivnom poremećaju za koji treba potražiti pomoć stručnjaka.'
Sam događaj čini deset posto, a naš stav čak 90 posto doživljaja svake situacije.'Dva tjedna s tegobama koje smo opisali svojevrsni su orijentir. U takvom slučaju svakako treba prvo posjetiti liječnika opće prakse koji će procijeniti treba li pacijentu pomoć psihologa ili mora psihijatru. Upravo liječnici opće prakse inače često svjedoče da im dolaze pacijenti sa želučanim tegobama, bolovima u kralježnici i sl. za koje se ustanovi da u podlozi zapravo imaju neki psihički problem. A takvih pacijenata bude i 40 do 50 posto.'
Nije dovoljna samo prava tableta
Istinska depresija, bolest koju treba liječiti kao i svaku drugu, češće pogađa žene nego muškarce, a u Hrvatskoj od raznih depresivnih poremećaja, prema procjenama, pati oko dvjesto tisuća ljudi. Međutim, za razliku od mnogih drugih bolesti, za liječenje depresije nije dovoljna samo prava tableta.
'Lijek će pomoći da se iziđe iz depresije, ali bez psihoterapije problem se u pravilu vraća. Lijekovi, naime, otklone simptome, no do stvarnog izlječenja dolazi tek kad se detektiraju negativni obrasci ponašanja koji su osobu doveli u depresiju. Život je pun frustracija i kriznih trenutaka, a cilj liječenja nije naučiti izbjegavati ih, nego kako se suočavati i nositi s njima. I to je taj drugi, psihoterapijski, dragocjeni dio u liječenju depresivnih poremećaja', kaže psihijatrica P. Brečić.
Psihijatar nikomu ne može dati krov nad glavom i vraćati kredit, ali možemo pomoći da se problem relativizira, da čovjek na njega ipak počne gledati kao na nešto što je ipak tek jedna od niza različitih životnih situacija. Moramo osvijestiti da, kakav god da je problem, on ipak ne čini naš cijeli život. Svatko se može sjetiti teškoća kroz koje je ranije prolazio i iz kojih se uspješno izvukao. Važno je da se promijeni perspektiva iz koje promatramo svoj trenutačni položaj
Psihijatrija pred izazovom ekonomske krize
A što reći i kako pomoći čovjeku koji je izgubio posao, ostao bez automobila jer više nije mogao vraćati kredit, nema čime školovati djecu i slično? Koji je odgovor na beznađe i osjećaj posvemašnje nesigurnosti koji u takvim situacijama obuzme čovjeka? U liječničke ordinacije po pomoć, naravno, dolaze i oni koji su otrpjeli neki emocionalni udarac, rastali se, umro im je netko od bližnjih ili se teško mire s nekim drugim gubitkom.
'No, za razliku od prije, sada je pred psihijatrijom puno više problema sa socijalnom pozadinom. Psihijatar nikomu ne može dati krov nad glavom i vraćati kredit, ali možemo pomoći da se problem relativizira, da čovjek na njega ipak počne gledati kao na nešto što je ipak tek jedna od niza različitih životnih situacija. Moramo osvijestiti da, kakav god da je problem, on ipak ne čini naš cijeli život. Svatko se može sjetiti teškoća kroz koje je ranije prolazio i iz kojih se uspješno izvukao. Važno je da se promijeni perspektiva iz koje promatramo svoj trenutačni položaj', govori psihijatrica Brečić.
Kaže kako ljudi i sami mogu puno učiniti da se oslobode tjeskobnog rapoloženja. Jer, napominje, sam događaj čini deset posto, a naš stav čak 90 posto doživljaja svake situacije. Zato savjetuje aktivan i konstruktivan pristup problemima, ali i njegovanje psihičke kondicije i prije nego što teškoće naiđu.
'Odmor i stanka nužni su i mozgu, jednako kao tijelu. Zato ne treba propuštati aktivnosti koje nas opuštaju i čine nam ugodu. Nekomu je to slušanje glazbe, nekome šetnja, već što koga opušta. Uz stav da je sve prolazno, pa i najveći problem ili gubitak, život je puno jednostavniji. Pa čak i kad je riječ o onome što je apsolutno nepromjenjivo i izvan naše moći, poput smrti bližnjeg. U takvim situacijama vrijedi se koncentrirati na lijepe trenutke koje smo imali s tom osobom i biti na tome zahvalan', poručuje P. Brečić.
Zasićeni svime ne znamo se više radovati?
Psihologinja Mirjana Krizmanić kaže da su mnogima temelji za bezvoljnost i apatičnost položeni još u djetinjstvu.
'Roditelji ne uče djecu kako prihvatiti nesreću, a ni kako se veseliti. Danas se djecu nerijetko zasipa igračkama u mjeri da ona u njima više ne pronalaze zadovoljstvo, kao ni žena koja puno kupuje. No, ako djetetu ili sebi priuštimo igračku ili komad odjeće nekoliko puta godišnje, to će itekako biti razlog za dobro raspoloženje. Slični modeli kasnije se prenose i na međuljudske odnose', kaže M. Krizmanić.
Njezina kolegica po struci, profesorica psihologije Ljubica Uvodić Vranić napominje i da ljudi prije 30 godina nisu bili suočeni s toliko raznih informacija kao sada. 'Danas se možda živi zanimljivije, ali i kompliciranije te gotovo da nema osobe kojoj povremeno ne bi dobro došla stručna pomoć da se lakše nosi sa životnim izazovima. Istina je i da se sve više ljudi obraća stručnjacima za psihološki savjet i pomoć u krizi, sve više ih treba i poduži psihoterapijski proces, a mnogi se odlučuju i za potporu životnog trenera, tzv. life coacha', potvrđuje profesorica psihologije Ljubica Uvodić Vranić, koja je i sama napisala više uspješnih naslova na temu samopomoći.
Važnost umjerenosti i otvorenosti
'Ni u čemu ne treba pretjerivati ni pretjerano se forsirati i odmor je obavezan dio paketa za dobro zdravlje. To može biti i aktivan odmor, u kojem ćemo se baviti hobijem. A to je, pak, još važnije za psihičko zdravlje ako nemamo sreću raditi posao koji volimo. Jako važna pretpostavka dobrog psihičkog zdravlja jest i postavljanje granica. Ne smijemo nikomu dopustiti da nam diktira život, naređuje nam i odnosi se prema nama grubo. Nitko nije toliko vrijedan da bismo mu dopustili da nas stjera u kut. Međutim, druženje s drugima nešto je bez čega čovjek ne može, pogotovo kad se radi o pozitivnim ljudima', poručuje psihologinja Uvodić Vranić.
I ne zaboravite, emocije ne treba zatomljivati. Potisnuti tuga, ljutnja, razočaranje, strah... ne nestaju, nego se gomilaju, čuče i čekaju priliku da se izraze. I to nerijetko, baš kao depresija. Zato – kako slikovito kaže Ljubica Uvodić Vranić: 'Na sprovodu plačite, a na svadbi se smijte i veselite.'
