Godine 1991., nakon premijere trećeg dijela "Povratka u budućnost", glumac Michael J. Fox je dobio vijest da boluje od Parkinsonove bolesti. Trebalo mu je sedam godina da se pomiri s dijagnozom i podijeli je sa svijetom.
Danas, glumac otvoreno govori o svom stanju. "Čak i ako vas napadne na sve te suptilne načine, ne umirete od Parkinsonove bolesti, umirete s njom", priznao je u intervjuu. U odnosu na sedam godina nakon dijagnoze, kada je skrivao bolest i pribjegavao određenim ovisnostima, danas vidimo sasvim drugu osobu. Michael je mogao nastaviti sa svojim životom, iskoristiti svoju slavu i novac kako bi se liječio na najinovativnije načine, ali želio je učiniti nešto za svakoga. Stoga je 2000. godine pokrenuo Zakladu Michaela J. Foxa kako bi prikupio sredstva i proveo istraživanje vezano uz njegovo stanje.
Naime, ovih je dana došlo do ohrabrujućeg otkrića. Studija je pronašla biomarker za Parkinsonovu bolest — tvar za otkrivanje bolesti. "Ovo mijenja sve. Za pet godina moći ćete znati imate li je, hoćete li je ikada imati i kako je liječiti", rekao je glumac. "Mogu se sažalijevati, ali nemam vremena za to. Ima stvari za naučiti iz ovoga, pa idemo to učiniti i idemo dalje", priznao je.
Michael J. Fox je 2000. godine, sedam godina od dijagnoze, za američki TV Guide izjavio kako je usporeniji nego ranije, i nije više toliko pokretljiv. "Snažan sam kao i ranije, ali ne više okretan. Potpuno sam uvjeren kako ću do pedesete godine ozdraviti. Ne bi želio biti patetičan, ali nisam postao muškarac sve dok mi se ovo nije dogodilo. Bolest me je učinila spokojnim i bistrim što na drugi način ne bi bilo moguće", rekao je 2000. godine.
Što uzrokuje Parkinsonovu bolest
Parkinsonizam ili Parkinsonova bolest neurodegenerativna je bolest koja zahvaća središnji živčani sustav. Bolest se javlja između 50. i 60. godina, a zahvaća oko 1 posto ljudi u dobi od 65 godina. Bolest sporo napreduje te se manifestira karakterističnim usporenim i zakočenim pokretima, siromaštvom pokreta i govora te tremorom.
Parkinsonizam možemo podijeliti u primarni i sekundarni. Primarni parkinsonizam pojavljuje se zbog gubitka dopaminergičkih neurona u supstantiai nigrai i nucleousu coeruleusu, zbog čega se ne proizvodi dovoljno dopamina, koji se u smanjenoj količini transportira u bazalne ganglije mozga. Primarni parkinsonizam je najčešći oblik i njegov uzrok je nažalost nepoznat.
Sekundarni parkinsonizam javlja se zbog tranzitornog smanjenja količine dopamina, a najčešće je uzrokovan uzimanjem određenih lijekova. Najčešći lijekovi su antipsihotici enotiazin, tioksanten, butirofenon illi rezerpin, koji blokiraju dopaminergičke jezgre. Rjeđi uzroci su trovanje ugljičnim monoksidom ili manganom, trauma, tumor, strukturne lezije mozga, koji svi mogu zahvatiti područja s dopaminergičkom aktivnošću i prouzročiti nastanak parkinsonizma.
Simptomi parkinsonizma
Simptomi parkinsonizma su karakteristični.
Parkinsonizam se razvija dugo, postupno i podmuklo, ali njegovi simptomi, jednom kad se pojave su karakteristični i lako se postavlja dijagnoza.
Prvi simptom koji se pojavljuje je fini tremor u mirovanju. Tremor ruku podsjeća na pokret kotrljanja pilule. Tremor je grub i najuočljiviji u mirovanju, dok se smanjuje ili potpuno gubi u mirovanju. Zahvaćene su prvo ruke i noge, nakon čega može doći i do tremora lica i kapaka. S vremenom dolazi do razvoja zakočenih pokreta, koje nazivamo rigiditetom. Rigiditet se očituje bradikinzeijom (usporenim pokretom), hipokinezijom (smanjenim opsegom pokreta) i akinezijom (teškim započinjanjem pokreta). Najtežim bolesnicima pada rigiditet mišića lica, zbog čega govor postaje nerazumljiv te dolazi do nemogućnosti stvaranja facijalnih ekspresija.
Nakon nekog vremena dolazi i do izmjene rukopisa uz karakteristično pisanje malih slova. Rigiditet se dokazuje u ordinaciji tako da liječnik pokuša istegnuti zglob, koji stvara karakteristične pokrete poput zupčanika. Postupno dolazi do sve lošijeg stanja tijela. Bolesnici postaju pogrbljeni, koraci su im maleni i spori, zbog čega se javlja padanje prema naprijed ili prema nazad. Često se javljaju demencija i depresija. Gubitak funkcije autonomnog živčanog sustava manifestira se otežanim mokrenjem ili ortostatske hipotenzije.
Kako dijagnosticiramo i liječimo Parkinsonovu bolest
Dijagnoza Parkinsonizma je klinička. Na nju sumnjamo kod prve posjete bolesnika koji se žali na tremor ili rigiditet, a pripada skupini iznad 50 godina života. Neuroradiološkim pretragama pokušavamo otkriti drugi razlog pojave simptoma, poput traume ili tumora, međutim bolest se često dijagnosticira samo iz kliničke slike.
Liječenje je u najvećeg broja pacijenata farmakološko. Princip liječenja je nadoknada dopamina sintetičkim hormonom. Na taj način sprječava se napredovanje bolesti i dolazi do popravka stanja pacijenta.
Prvi izbor dugo godina je levodopa, što je prekursor dopamina, koji nakon ulaska u krv prelazi krvno moždanu barijeru te dolazi do bazalnih ganglija, gdje se dekarboksilira u dopamin. Njegova funkcija je nadoknada dopamina. Daje se zajedno s karbidopom, enzimom koji sprječava njegovo pretjerano pretvaranje u dopamin. Levodopa najučinkovitije liječi rigidnost i bradikineziju, ali smanjuje i tremor u velikom postotku bolesnika. Njegove nuspojave uključuju noćne more, ortostatsku hipotenziju, pospanost, diskinezije i, osobito u starijih i dementnih bolesnika, povremeno halucinacije ili toksični delirij. Najteže prihvaćena nuspojava je diskinezija, pretjerani nevoljni pokreti, koji se javljaju u malog broja bolesnika, najčešće uz velike doze levodope.
Drugi problem levodope je on-off fenomen koji se javlja u većeg broja bolesnika nakon otprilike pet godina korištenja. Postupno djelotvornost lijeka postaje sve slabija i u jednom trenutku organizam prestane djelovati na levodopu, zbog čega nastupa naglo pogoršanje bolesti. Istovremeno se može javiti diskinezija. Razlog nastanka on-off fenomena nije razjašnjen. Zbog ove nuspojave razvijaju se lijekovi za alternativnu terapiju.
Amantadin je lijek koji se daje bolesnicima kao monoterapija u trenutcima on-off fenomena. Njegov učinak je povećanje aktivnosti dopaminergičkih neurona, ali je vrlo kratkotrajan.
Selegilin lijek je koji se daje zajedno s levodopom. On je inhibitor aktivnosti MAO-A enzima, koji u mozgu razgrađuje dopamin. Zbog toga je količina dopamina povišena uz manju dozu levodope, kako bi se pokušao izbjeći on-off fenomen.
Antikolinargički lijekovi su brojni te se najčešće dodaju levodopi kako bi se pokušale izbjeći nuspojave. Kombinacije levodope, karbidope i inhibitora enzima najčešće su kombinacija koje se danas koriste i daju najučinkovitije rezultate. Fizikalna terapija važan je dio liječenja je adekvatna terapija može osigurati pokretljivost bolesnika duže vremena. Kombinirana s medikamentoznom terapijom, u blažim i srednjim oblicima bolesti omogućava prilično očuvanje motorike i time lakši i normalniji život bolesniku, piše Healthline.
POGLEDAJTE VIDEO: Ivana je prošle godine preživjela moždani udar: 'To je bio jedan najobičniji dan...'
