Korištenje aktivnog ugljena datira već tisućama godina unazad. U Prvom svjetskom ratu on je korišten u plinskim maskama kako bi se spriječilo trovanje vojnika kemijskim izloženostima. 

Svojstva aktivnog i običnog ugljena su gotovo identična, jedina je razlika u tome što se aktivni ugljen koristi isključivo za medicinsku primjenu. Tijekom izrade aktivnog ugljena, on se grije s plinom koji uzrokuje širenje ugljena, stvarajući poroznu površinu koja ima mogućnost zarobiti toksine. Aktivni ugljen se kemijski veže na druge tvari u svojoj površini te može apsorbirati svoju težinu, što je iznimno vrijedno za apsorpciju toksina, atoma i iona.