"Plivale smo u jezeru kad sam odjednom izgubila osjećaj u nožnim prstima. Nakon što prvi put uskočite u toliko hladnu vodu vrištite i hvatate zrak, ali se ubrzo nasmijete jer se upravo zbog toga osjećate živima. Nakon nekoliko skokova naučite da se ne biste trebali bojati hladnoće. Ako se krećete, ona nestane. Uskoro se osjećate kao da se nalazite u svojoj kući i kroz prozor gledate snježne pahulje kako lagano padaju na staklo. Znate da je svuda oko vas hladnoća, ali isto tako znate da vam ne može nauditi. Na neko vrijeme, baš ta umrtvljenost čini da se osjećam nepobjedivom.

Ali sada, nakon što sam u vodi već više od pola sata, hladnoća se vratila, i više se ne nalazi tek s druge strane prozora, osjećam je na koži. Iznad površine sam vjerojatno izgledala poput pilića koji sjedi ispod plastičnog prozora zamrzivača u trgovini, sva blijeda i naježena. Zatim sam je osjetila i u zglobovima, bilo mi je teško kretati se. Uskoro se osjećaj preselio na kosti i bio je toliko snažan da, iako sam znala da pomičem noge, nisam mogla odrediti gdje one završavaju, a voda počinje. Više nisam bila sigurna imam li uopće prste...

A zatim sam se odjednom našla na poznatom teritoriju. Znala sam da moram izaći iz vode ili ću se razboljeti, ili ozlijediti, ali jednostavno nisam izašla. Nastavila sam plivati. I sad se nalazim ovdje, ja, osoba od 31 godinu, koja odbija sa svojim tijelom činiti samo jedno što je već dugo moli: Brinuti o njemu.

Odvela me u obližnju crkvu u kojoj smo snimali, izula mi cipele i počela trljati stopala

Kad smo snimali prvu epizodu serije Slatke male lažljivice bio je prosinac u Vancouveru, a ja sam imala 24 godine. Snimali smo ljetnu scenu (Alisonin sprovod), i iako se zapravo ne sjećam koliko je hladno bilo vani, sa sigurnošću vam mogu reći da je bilo prehladno za snijeg. Djevojke i ja smo bile obučene u crne haljine i balerinke. Kasnije, u produkciji, bilo je jednostavno dodati malo boje, pokoji filter, i BAM - izgledale smo kao da se znojimo usred srpnja. No, dok smo to snimale, bio je prosinac, u Kanadi.

"Snima se!", viknuo je pomoćni producent, a djevojke koje su bile zadužene za garderobu požurile bi prema nama i pune žaljenja uzele nam kapute koje smo imale prebačene preko ramena. Svi su nas gledali i nadali se da ćemo uspjeti snimiti scenu prije nego nam se čeljusti zalede ili nam se ramena slučajno spoje s ušima. Nakon nekog vremena naš je producent, Leslie, viknuo: "Rez!" i one prekrasne, tople jakne ponovno su se pojavile.

Htjela sam biti prava profesionalka, pa sam neprimjetno uvukla bale koje su mi krenule iz nosa i stvarno sam se trudila da mi ramena ostanu na mjestu, iako sam u zraku mogla vidjeti vlastiti dah. Gledala sam uokolo: Lucy, Ashley i Shay također su izgledale kao da im je hladno, ali su bile okej; izgledale su profesionalno, snažno. Jesam li ja nesposobna za sve ovo? Trudila sam se takve misli maknuti iz glave. Pokaži malo mu*a, Bellisario, i odradi svoj posao.

U jednom sam trenutku viknula: "Huh, ne osjećam noge!" S druge strane sam odmah začula glas kako viče: "Stanite!" Zatim je do mene došla jedna od članica ekipe i naredbila mi da je slijedim u obližnju crkvu u kojoj smo snimali.

Posjela me, skinula mi cipele i počela mi trljati stopala. Rekla mi je da joj kažem kad mi se vrati osjet u nogama. "Ne brini zbog mojih stopala, u redu je", pokušala sam se nekako izvući, a očima sam hvatala ostale kolege koji su stajali u blizini. Zadržavala sam nastavak produkcije, produkcije koja košta na tisuće dolara po minuti, zbog mog glupog komentara o nožnim prstima. Počela sam paničariti: Svi će misliti da sam diva, da sam slaba, da sam užasna glumica - i više nitko nikad neće htjeti raditi sa mnom.

Očekivala sam kaznu, ali nije je bilo. Jedino što su me pitali bilo je osjećam li se bolje

Ali moj je anđeo bio prilično odlučan. Rekla mi je da je već radila s ljudima koji su ostali bez nožnih prstiju zbog ozeblina i da ne želi da se to dogodi i meni. Uskoro sam, potpuno iskreno, rekla da mi se osjet u prstima stvarno vratio, pa me pustila.

Pripremila sam samu sebe da će netko vjerojatno galamiti na mene. Onako, iz čisto profesionalnih razloga. Kako se usuđuješ zadržavati ovako masovnu produkciju? Kako se usuđuješ biti toliko slaba? Toliko zahtjevna! Ali nije bilo nikakve kazne, nije bilo čak ni traga bilo kakvoj kazni. Svi su me tek upitali osjećam li se bolje i jesam li spremna nastaviti snimati.

Zašto mi je potrebna dozvola potpunih stranaca kako bih počela brinuti o sebi?

Koga briga hoću li izaći iz vode ili ne? Glas u mojoj glavi. Njega je briga

Sedam godina kasnije, (mnogo pametnija?), našla sam se usred jezera, usred potpuno nedužne zabave, ali i dalje nisam bila sposobna napraviti taj korak. Prijateljica i ja smo se dogovorile da ćemo tri puta preplivati jezero oko otoka. Bio je to zabavan izazov na koji smo obje pristale, pa smo o svemu obavijestile i prijatelje i obitelj. Ali sad, na kraju drugog kruga, osjećala sam kako mi se udovi doslovno gase. Kao i u Vancouveru, iako mi je moje tijelo govorilo nešto drugo, ja nisam htjela ispasti slaba pred drugima. Gdje je bio moj anđeo sad, da se pobrine o meni?

'Pa što?' Možda biste mi rekli. 'Nemoj biti luda; možeš izaći iz vode kad god poželiš. Koga briga?' Odlično pitanje. I sama se to pitam čitavo vrijeme. Koga briga ako ne mogu toliko dugo plivati u hladnoj vodi? Koga briga što sam zaustavila snimanje scene kako bih se pobrinula o vlastitim prstima? Koga briga?

'Mene je briga', rekao mi je poznati glas u glavi. Ah, da, tebe je briga...

Moja je prijateljica profesionalna plivačica i, iako joj je bilo hladno, izgledala je spremno. "Troian, želiš li da stanemo?"

A onaj glas, onaj poznati glas u pozadini moje glave, rekao mi je da je njega briga. On brine oko toga kakve ću zahtjeve imati od produkcije, hoću li prerano odustati, hoću li pasti na zadatku. To je glas koji odmah prepoznajem; to je moj najveći i najgori neprijatelj. Znam što će mi taj glas reći ako odustanem. Znam u kakvim ću se problemima naći.

"Ne", rekla sam, dok su mi se zubi tresli od uzbuđenja. "Dobro sam!" Nije mi povjerovala, ali s obzirom na to da sam bila zaista odlučna, odlučile smo preplivati još jedan krug, neovisno o bilo čemu. Kad smo završile, tko je navijao za promrzle i umorne ratnice? Tko nas je dočekao i donio nam ukusne, tople napitke? Nitko, zato što taj izazov nije bio bitan ni za koga drugoga, osim za mene. Nije bilo nikakvog natjecanja, osim onog između mog tijela i mene.

U jednom me trenutku uspio uvjeriti u to da bih trebala konzumirati 300 kalorija dnevno. Gotovo me ubio

Kao osobi koja se bori s mentalnim problemima, za mene je najveći izazov prepoznati koji točno glas u mojoj glavi trenutno govori. I ne mogu to uvijek sa sigurnošću znati. To je borba glasa moga tijela, onoga koji mi govori: 'Troian, hladno mi je, izađi iz jezera' i glasa moje bolesti, koji govori: 'Svima si tri put rekla što ćeš napraviti, ne smiješ ih razočarati. Nisi dovoljno dobra. Koga briga hoćeš li preplivati dva ili tri kruga? Mene je briga!'

Postoji dio u mom mozgu koji prkosi logici. Jednom me uspio uvjeriti da bih trebala živjeti od 300 kalorija dnevno, a onda mi je počeo govoriti kako je čak i to previše. Taj dio mog mozga je moja bolest, a bilo je trenutaka kad je ona imala potpunu kontrolu nada mnom. Gotovo me ubila, i, iako već deset godina živim relativno mirno, i dan danas se odlično zabavlja u mojoj glavi i pronalazi zle načine kako da se s vremena na vrijeme poigra sa mnom. Bilo je to užasavajuće putovanje, tijekom kojeg sam morala ponovno pronaći vlastito zdravlje. Komplicirana introspekcija, intenzivna mentalna skrb, podrška obitelji, prijatelja, partnera - sve mi je to ipak pomoglo da preživim. A to je prava rijetkost.

Ali ne želim samo preživjeti taj dio svog života. Želim mu se suprotstaviti. Želim prestati gledati na sat. Želim po podu iscrrtati i izgraditi zid koji bi bio moja reakcija... Želim mu viknuti: JA SAM DOVOLJNO DOBRA!

Zato sam napisala Feed. Želim pomoći barem još jednoj osobi koja se osjeća poput mene

Ali, to ipak nije tako jednostavno. Ponekad se nađem u situaciji da me povuče na dno, pa radim dok se potpuno ne iscrpim ili plivam s umrtvljenim nožnim prstima. Glas moje bolesti je uz mene svaki dan. Naučila sam kako ga ignorirati, većinu vremena, ali je i dalje ovdje i svakodnevno pronalazi nove načine kako doprijeti do mene. To je jedan od razloga zašto sam napisala scenarij za Feed. Htjela sam taj glas preseliti u tu priču i maknuti ga iz vlastitog mozga. Htjela sam stvoriti lik kojoj će zadatak također biti otkriti zašto je dovoljno dobra.

Pisanje, produciranje i igranje te uloge pomoglo mi je da se još malo odmaknem od svoje bolesti, iako znam da će to micanje trajati cijeli život. Najveća mi je želja da će netko tko će gledati ovaj film, a bori se s istim problemima s kojima se borim i sama, upitati sam sebe: 'Što ako sam ipak dovoljno dobar/dobra?' Stoga vam je dajem, koristeći zadnje atome snage, dajem je toj jednoj osobi - u nadi da će joj možda pomoći da se osjeti dovoljno dobrom.

A u vrijeme kad ćete vi gledati film, ja ću možda napokon izaći iz ledene vode i ležati pod suncem."

Izvor: Lenny