Glasovi se razlikuju po visini i boji. Muški pjevački glasovi su dublji od ženskih i dječjih i dijele se na visoki (tenor), duboki (bas) i srednji (bariton).
Tenor je najviši muški pjevački glas u modalnom registru, tj. vokalni registar najčešće korišten u pjevanju i govorenju. Nalazi se iznad baritona. Riječ "tenor" dolazi od latinske riječi tenere, što znači "držati". U zbornoj glazbi, tenor je treći najviši glas, iznad basa i ispod alta i soprana. S obzirom da je pravi tenorski glas rijetak, ponekad muški pjevački glasovi poput višeg baritona ili niže alte pjevaju tenorsku ulogu.
Bas je najdublji muški glas. Muški pjevački glasovi razlikuju visoki bas (tal. basso cantante) koji u solo pjevača seže u visinu i do f1 (katkad as1), dok duboki bas (tal. basso profondo) dopire do najdubljih tonova koje grlo može proizvesti (D ili C). U opernoj praksi po boji glasa i volumenu razlikuju se: herojski ili ozbiljni bas (tal. basso serio) i komični bas (tal. basso buffo).
Bariton je tip muškog glasa koji se nalazi između basa i tenora. On je najčešći muški glas. Originalno sa Grčkog βαρυτονος, znači duboko (ili teško). Zvučna glazba za ovaj glas obično pisana u rasponu od drugog F ispod malog C do F iznad srednjeg C (tj. F2-F4) u opernoj glazbi, iako može biti proširen u bilo koji kraj.
