To što je umirovljenicima završio radni vijek, ne znači da im je završio život. U novom serijalu Mudrosti naših umirovljenika pričala sam s umirovljenicima o tome kako provode svoje vrijeme, koliko su važni hobiji, a otkrili su nam i jesu li zadovoljni svime što su postigli i žale li za čime. Kako su oni osobe čiji savjeti zlata vrijede, poslali su poruke radnicima i mladima.
Umirovljenica Ružica Viduka iz Slavonije ima 64 godine i u mirovini uživa u pripremi kolača, putovanjima, pletenju, čitanju knjiga i promicanju tradicionalnih kulturnih vrijednosti, a veliku sreću joj pružaju i tri mačke.
Njezini roditelji su na selu imali svu svoju hranu - svinje, guske, patke, piliće, konje i krave. Imali su svoja jaja, domaće mlijeko, sir, vrhnje i ostale mliječne proizvode. Njezina obitelj se hranila zdravom hranom iz vrta koja nije bila tretirana pesticidima. Ružici je važno održavanje starih običaja pa tako i danas peče kolače po receptima iz majčine bilježnice, a stalo joj je i do održavanja obiteljskih odnosa. Zna koliko je važno čuvati i stare predmete preminulih dragih članova obitelji pa tako još uvijek ima i djedov rukopis o postanku slavonskog sela iz kojeg obitelj potječe.
Nama je ispričala svoju inspirativnu priču i ukazala na to kako se nekad živjelo i kako su ljudi bili sretniji, a poslala je i poruku mladima.
Radni vijek
RUŽICA VIDUKA: Rođena sam u jednom pitomom slavonskom selu, gdje sam provela cijelu mladost pa sve do udaje. Završila sam srednju upravnu školu i cijeli radni vijek od 37 godina provela sam radeći kao državni službenik. Posao je bio dosta težak i odgovoran, iako ne mogu reći da nije bilo i lijepih trenutaka.
NET.HR: Jeste li zadovoljni sa svime što ste postigli?
VIDUKA: Već sam osmu godinu u mirovini. Ostvarila sam se kao žena, supruga i majka dvoje djece koji imaju svoje živote. Sad se napokon mogu posvetiti sebi i mogu reći da i ovaj dio života ima svoje lijepe strane. Suprug i ja oduvijek volimo putovati. Otkad smo u mirovini bar jednom godišnje idemo na jedno putovanje. Zadnje mjesto u koje smo išli je bila Budimpešta za advent. Od gradova smo obišli još Beč, Bratislavu i druge.
NET.HR: Je li Vam žao što niste nešto ostvarili?
VIDUKA: Kada bih sada odlučivala, ne bih išla u pravcu prava. Izabrala bih neki kreativan posao, primjerice hortikulturu ili nešto slično. Kad sam bila dijete htjela sam biti frizerka i maštala sam o tome da ću imati svoj salon. Rođak je bio brico i znala sam ići s njim kad je on išao šišati. Ostavio mi je svoje mašinice, koje još uvijek imam i čuvam.
NET.HR: Je li prije bilo lakše naći posao?
VIDUKA: Prije je bilo puno lakše naći posao, dići kredit i kupiti nekretninu nego sada. Završila sam školu u lipnju i 1. rujna sam već počela raditi, a danas je to gotovo nemoguće. Bili su povoljniji krediti, sad su nekretnine jako skupe tako da se mladi teško odlučuju na ženidbu i udaju te stvaranje obitelji. Život nekad nije bio stresan kao danas. Čak su i naši roditelji koji su živjeli bez struje stigli sve pa i raditi ručne radove. Mislim da su zato bili opušteniji i živjeli sretnijim životom. Danas se samo trči za novcem, a ne stigne se posvetiti sebi, obitelji, rodbini. Svi smo se otuđili i mladima šaljemo takvu poruku.
NET.HR: Je li važnije raditi posao koji volite za manju plaću ili posao koji ne volite za veću plaću?
VIDUKA: Uvijek bih odabrala posao koji volim za manju plaću nego posao koji ne volim za veću plaću - da se vraćaš s posla s grčem u želucu, mislim da to nije vrijedno toga.
NET.HR: Kako se radilo nekad?
VIDUKA: Išla sam na njivu s mamom kopati kukuruz, ali i saditi bašču s njom i njezinom mamom. Brala sam i grah. Kukuruz se brao ručno pa smo onda kod kuće predvečer "bruljili" - tako se govorilo. Skupili bi se susjedi pa bi djed prepričavao knjige koje je pročitao. U selu su govorili da je pročitao puna kola knjiga i to dok je čuvao svinje.
Muž i ja smo u voćnjaku imali 250 jabuka i 50 šljiva, i gotovo sve smo radili sami. Onda bi imali berbu pa bi se skupili prijatelji i rodbina za branje. Garaža je bila puna jabuka. S majkom sam pekla pekmez od šljiva u kotlu u selu. Svake godine smo imali svinjokolje i pomagali jedni drugima. Žito se vršilo vršilicom pa bi tek onda došao kombajn. Kolima i konjima se dovozilo žito s njive i vršilo se, a slama se u kamaru slagala. Moja baka je pravila paprikaš od guske za sve koji su pomagali. To je baš bilo prekrasno.
NET.HR: Kakve ste hobije imali nekad, a kakve danas u mirovini? Koliko su važni hobiji u mirovini?
VIDUKA: U osnovnoj školi sam išla u grupu fotografa - profesor iz tehničkog nas je naučio i izrađivati slike. Znala sam razvijati slike u tamnoj komori. Od sportova su mi hobiji bili skijanje i bicikliranje.
Oduvijek volim peći kolače tako da kod mene nema nedjelje da ne ispečem neki kolač, a znam ih ispeći i tijekom radnih dana. Moja baka i mama su uvijek pekle po najmanje 14 vrsta kolača za Božić i Uskrs koji smo uvijek slavili u obitelji. Imam majčinu bilježnicu s receptima kolača pa iz njih pečem i danas. Sve se pravilo na masti i s domaćim jajima. Baka je pekla kruh i gužvare u krušnoj peći koju smo imali, i to bi se pravilo za svatove ili kad je netko umro.
Veliki hobi mi je i čitanje, koje mi je usadio moj pokojni djed, majčin otac. Iako je cijeli život proveo kao seljak, bio je jako načitan, jedan od cjenjenijih ljudi u selu, pa sada kad imam više vremena - na mom noćnom ormariću uvijek stoje najmanje dvije knjige za čitanje. Svaka knjiga ima neku poruku, iz svake knjige se nešto nauči.
Jako volim ići u kazalište, a učlanila sam se i u udrugu Šokačka grana, koja promiče tradiciju kulturnih vrijednosti. Svake godine održavaju manifestaciju - što su jeli naši stari u korizmi. Smatram da tradiciju treba čuvati i njegovati kako bi ostala za buduće naraštaje. Volim i štrikati.
U dvorištu imamo voćnjak s jabukama pa volim praviti kolače od jabuka, a već sam pripremila i zimnicu.
Spomenula bih i jednu zgodnu anegdotu. Divlja patka mi je prije par godina doletjela u dvorište. Kako imamo tri mačke, jedna od njih ju je povijala, a ona kao da je osjetila da će kod mene naći zaštitu, dotrčala je k meni i ja sam ju uhvatila. Jako volim životinje i uvijek smo imali puno životinja na selu. Sada imamo tri mačke, a kad je ta divlja patka došla k meni, mogla sam osjetiti kako i divlje životinje osjete ljubav, i one imaju osjećaje.
NET.HR: Koliko je važno znati porijeklo obitelji i njegovati obiteljske odnose?
VIDUKA: Moj djed je 1968. godine skupio i napisao postanak sela Satnice i još uvijek imam njegov rukopis o tome, a otac je 2004. godine prepisao original koji imam. Volim ga čitati.
Važno je poznavati i svoju širu obitelj i njegovati te odnose. Mi smo se, recimo, kao i brojne obitelji okupljali za kirvaje kada su se nekad radile velike fešte. S majkom smo pripremali kolače i ostalu hranu te se družili sa širom i bližom obitelji, gledali stare fotografije, a stari su nam prepričavali priče o ostalim rođacima koji nažalost više nisu među nama.
Moja obitelj sada živi u prigradskom naselju Osijeka. Smatram da je Osijek grad po mjeri čovjeka. Ima puno lijepih sadržaja za obići, od povijesne Tvrđe, šetnice, prekrasne Drave, a blizu nam je i Kopački rit. Ima se što vidjeti i obići.
Postanak sela Satnice 1968.
NET.HR: Koji je recept za dugovječnost?
VIDUKA: Baka je za doručak kuhala žgance na mlijeku i jaja pečena na masti. Kasnije bi se jelo tijesto sa sirom, makom i orasima. Sama je mijesila široke rezance, a meso se slabo jelo - nedjeljom i možda još jedanput tjedno. Ali zato smo jeli domaće povrće - grah, grašak, mahune i drugo. U korizmi se postilo i tako se organizam čistio na prirodan način. Moji roditelji su kuhali čajeve od šipka, bazge i lipe. Otac Branko je to sve brao i sušio, a majka Reza je kuhala čaj svako jutro, a ne kavu.
Živjeli smo zdravije za razliku od današnjih generacija. Moji roditelji su na selu imali svu svoju hranu. Imali smo svinje, guske, patke, piliće, konje i krave. Imali smo svoja jaja, domaće mlijeko, sir, vrhnje i ostale mliječne proizvode. Zdravo smo se hranili hranom iz vrta koja nije bila tretirana pesticidima, sada se sve jede, a ne znamo porijeklo.
NET.HR: Koji biste savjet dali mladima?
VIDUKA: Moja generacija je odrasla kad nije bilo mobitela, nije bilo tehnike, ali smatram da smo imali bolje djetinjstvo nego današnja djeca. Iako nismo imali mobitele, ni telefone, uvijek smo se našli u točno određeno vrijeme, nitko nigdje nije zakasnio. Današnja djeca su otuđena, ne znaju živjeti, smatram da nisu sretni. Mi smo bili sretniji, iako smo imali manje. Oni žive u svom nekom virtualnom svijetu. Mi smo kao ljudska bića povezani s prirodom i životinjama te zato trebamo više živjeti u skladu s prirodom i hraniti se zdravije. To je recept za duži život. Smatram da ako tako živimo i imamo pozitivne misli – može se lijepo živjeti i u mirovini. Treba tražiti sreću u malim stvarima, ne treba težiti ničemu velikome. Kad želiš malo, kad si sretan i zadovoljan s malo, kad se digneš sretan i kažeš, ‘Hvala ti Bože na ovom danu’ - sretan ćeš i leći. Bit ćeš ispunjen i širit ćeš pozitivnu energiju oko sebe.
Mladima bih poručila da se druže s vršnjacima, upoznaju svoju širu obitelj, a ne da se sretnu negdje, a ne poznaju se. Mi smo kao mladi išli na zabave, plesali, družili se, a oni sada sjede po kafićima - njih 4 - svatko na svom mobitelu. Ja sam s tadašnjim sindikatom išla na višednevne izlete u Sarajevo, Trakošćan - obilazili smo ljepote naše zemlje. Toga više nema, svi su otuđeni.
POGLEDAJTE VIDEO: 'Cijeli život sam radila, a dobila mirovinu od koje ne mogu živjeti'. Umirovljenici idu u prosvjed?
