Slikarica i umjetnica Branka Grubić, koja je svoju ljubav prema slikarstvu i talent morala držati po strani zbog društveno nametnutih pravila koja su nas učila da se od umjetnosti ne živi i da umjetnici nemaju posao, u svojim je tridesetima ponovno uzela kist u ruke te talentom osvojila američko tržište pobjedom na natjecanju jedne američke internetske umjetničke galerije.
Ocjenjivački sud iz Floride je baš njezin rad proglasio najboljim. Nakon toga joj se život promijenio te su joj slike bile rasprodane u tri dana. Danas se Brankine slike nalaze u 16 zemalja diljem svijeta, od Australije, Saudijske Arabije, Turske, Njemačke, Velike Britanije pa sve do SAD-a.
Unatoč međunarodnim priznanjima i izložbama u Woodstocku, Londonu, Sarajevu, Splitu, Šibeniku i Zagrebu, Branka i dalje stvara u svom malom studiju na 12. katu nebodera u Šibeniku.
Branka nam je objasnila kako izgleda kreativni proces stvaranja slike, što je ključno za stvaranje savršenog djela, kako izgledaju kreativne blokade, što njezine slike predstavljaju i koliko joj se život promijenio nakon međunarodnih priznanja. Ova šibenska slikarica je također poručila da snove ne trebamo ostaviti po strani.
NET.hr: Sjećate li se svoje prve interakcije sa slikarstvom? Kada ste shvatili da želite postati umjetnica i koliko dugo se već bavite slikarstvom?
GRUBIĆ: Sve je krenulo još u osnovnoj školi portretom Charlieja Chaplina. Šaranje po klupama i koricama bilježnica. Imala sam sjajno djetinjstvo. Puna ulica najbolje ekipe u kojoj je svatko imao 'nešto' svoje. Netko je bio najbrži, netko najjači, a netko najbolji u igri graničara. Moja 'supermoć' je bila crtanje. Ali sve je to bila samo igra. Odrastanjem sam se sve više udaljavala od svojih snova. Na ovim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost, posebno ne za curice. Prvo rat, a onda stalno neke krize i recesije. Slikarstvo nikad nije bilo opcija. Čitav život slušam da to uopće nije pravi posao. Tako je i mene okolina usmjerila u nekakve 'sigurnije' vode. Više od dvadeset godina sam slagala registratore od sedam do tri. Crtala sam rijetko, uglavnom olovkom na zadnjim stranicama rokovnika.
Sve se promijenilo kad sam na poklon dobila punu košaru slikarskog pribora, boje i platna. Tada sam prvi put, u svojim tridesetima, uzela kist u ruke. To je bilo to. Istog trena se probudila u meni ona djevojčica s početka priče. Slijedilo je razdoblje mukotrpnog rada, učenja i nadoknađivanja izgubljenog vremena. Par godina kasnije, stigle su i prve javne pohvale, nagrade, izložbe i suradnja s galerijama. Zatim je nastupila globalna pandemija, opet kriza. No, ovu sam krizu doživjela sasvim drugačije. Pandemija je pokazala koliko je život dragocjen i kratak, dok je sigurnost, zbog koje se odričemo svojih snova, zapravo relativan pojam. Zato sam, usred čitave ove situacije, dala otkaz u firmi i nakon 23 godine 'sigurnosti' odlučila uzeti kist i život u svoje ruke.
NET.hr: Kako izgleda tipičan dan u Vašem studiju? Kako pripremate prostor za slikanje i koju vrstu glazbe najviše slušate tijekom stvaranja novih djela?
GRUBIĆ: Imam mali studio i jako mi je važno da je čist i uredan. Nisam od onih koji uživaju u kreativnom neredu. Nered u prostoru meni stvara nered u glavi. Zato svaki kreativni proces počinjem i završavam sređivanjem studija. Dosta vremena provodim za računalom. Stalno sam na internetu. Pratim što se zbiva, istražujem i učim. Komuniciram s galerijama, drugim umjetnicima i kupcima. Naručujem materijale, pratim dostavu, uređujem internetsku stranicu, plaćam račune i radim na promociji.
Ako želite živjeti od slikarstva, morate ga doživjeti kao pravi posao. Slijedi potraga za inspiracijom i mojim najdražim savršeno–nesavršenim ženskim licima. Pretražujem fotografije, snimam detalje, čitam priče, slušam glazbu. Nakon par sati i stotina pregledanih fotografija, sastavljam jasnu sliku što ću raditi. Nakon toga završavam sve sitne i dnevne poslove jer u studio moram ući čiste glave i tada nastupa najdraži i najljepši dio posla. Čarolija. Palim glazbu i gasim čitav vanjski svijet. Ostajemo samo platno, boje, glazba i ja. Inače slušam različite vrste glazbe, od južnoafričkih zborova, preko Queena, Coldplaya i hip-hopa do mjuzikla. Ali kad crtam, obožavam lagani i nenametljivi soul i blues, poput Nutinija, Kiwanuke ili Damiena Ricea.
NET.hr: Kako izgleda Vaš kreativni proces? Crtate li pomalo svaki dan ili započetu sliku završavate isti dan?
GRUBIĆ: Jednom kad uzmem kist u ruke, ne stajem dok mi leđa ne počnu pucati. Izrada jedne slike zna trajati i do tjedan dana, ali najveći dio nastane prvi dan. To je dan kad me drži onaj kreativni adrenalin pa niti ne skužim da sam na nogama već 10 ili 12 sati. Najčešće me iz tog 'ludila' trgne moj pas Eli kad proviri njuškom u studio i podsjeti me da je vrijeme za šetnju. Nakon toga slika stoji na štafelaju još nekoliko dana. Dodajem, oduzimam i završavam posao. Nekad i poludim pa sve na kraju završi u smeću.
NET.hr: Pobijedili ste na natjecanju jedne američke internetske umjetničke galerije i Vaš rad je proglašen najboljim u konkurenciji od gotovo 900 radova iz 33 zemlje. Kako Vam se život nakon tog uspjeha promijenio i koje nove prilike ste dobili?
GRUBIĆ: S odmakom od par godina, mogu slobodno reći da je to bio dan koji mi je promijenio život. To je bio trenutak u kojem je sve postalo stvarno. Slikala sam tada već neko vrijeme, ali se nisam usudila javno pokazati svoje radove. Bila sam jako nesigurna. Bez umjetničke škole, mentora i ikakvog poznavanja galerijske scene, imala sam ogroman strah od kritike. Zato sam potajno poslala prijavu na online natječaj galerije iz SAD-a. Željela sam da moje radove ocijeni žiri s druge strane svijeta, gdje me nitko ne zna i ne pita čija sam.
Potajno sam se nadala ući u uži izbor ili nekakav širi popis, samo da dobijem potvrdu da se radi o 'pravim' slikama, ništa više. Kad su me nazvali i rekli da sam osvojila grand prix, nisam mogla doći k sebi. A to je bio tek početak. Uslijedilo je totalno nadrealno iskustvo. Tog jutra još nisam bila sigurna je li se uopće trebam baviti ovim pozivom, a isto popodne sam satima odgovarala na čestitke, poruke i upite.
Galerija je poslala rezultate natječaja svojim klijentima. Domaći mediji su snažno popratili uspjeh. Za par dana sam ostala bez slika koje su otišle na razne strane svijeta, od Velike Britanije i Njemačke, do Hong Konga i Saudijske Arabije. Ubrzo je uslijedio i prvi poziv na grupnu izložbu u američkom gradu Woodstocku, a zatim i samostalnu izložbu u Sarajevu. Naravno, kad ostvariš nekakve rezultate u svijetu, puno je lakše predstaviti se i u svojoj sredini.
NET.hr: Što je za Vas ključ u stvaranju savršene slike? Otkrijte nam priču jedne Vaše slike s kojom ste ostvarili izvrsne rezultate?
GRUBIĆ: Emocija. Taj neki faktor x na koji ne možeš unaprijed utjecati. To je kao s pjesmama. Neke su složene, tehnički zahtjevne i savršeno izvedene, druge su jednostavne i nastale s lakoćom. Nikad ne znaš unaprijed koja će postati hit.
Neke od najuspješnijih slika nisam uopće ozbiljno doživljavala dok su nastajale. Sliku 'Just can't get enough' gotovo da nisam niti završila. Što sam je više radila, sve sam više sumnjala u nju. Ipak, ostavila sam je par dana i zaključila da je zapravo izvrsna. Kasnije je baš ona pozvana na grupnu izložbu u Woodstock. S izložbe se nikad nije vratila jer ju je kupio vlasnik galerije. A malo je falilo da ni ne ugleda svjetlo dana.
Emotivno sam se najviše vezala za sliku 'Imagine' ili 'mišicu' kako smo je od milja zvala. Bila je to naslovna slika izložbe iz 2018. godine. Nije to bila tehnički ili stilski savršena slika, ali je imala snažnu emociju. Nešto dječje, istovremeno veselo i sjetno. Bila je savršena ilustracija priče o malim djevojčicama s velikim snovima, što je bila glavna poruka izložbe. Slike unutar kolekcije su se pomalo mijenjale, ali dok god je 'mišica' bila na naslovnici, priča je imala jasnu energiju i poruku. Sliku je rezervirao jedan krasni bračni par iz Slovenije uz dogovor da će je preuzeti nakon što završe sve izložbe. Došli su po nju zadnjeg dana izložbe u Radićevoj ulici u Zagrebu. Nakon što su otišli, isplakala sam dušu. Točno sam osjećala da se s njom zatvorilo jedno veliko poglavlje u mom stvaralaštvu. Došlo je vrijeme da djevojčica odraste.
NET.hr: Jeste li ikada doživjeli kreativnu blokadu? Koje ste strategije upotrijebili kako biste je prevladali? Jeste li u ovo doba pandemije možda imali puno veću inspiraciju za nova djela?
GRUBIĆ: Kad sam prvi put doživjela blokadu, uhvatila me panika. Mislila sam da više nikad ništa neću nacrtati. Kasnije sam shvatila da je blokada dio stvaralačkog ciklusa te da i centar za kreativnost jednostavno treba odmor. Tada se posvetim ovom poduzetničkom dijelu posla. Prijavljujem se na natječaje, dogovaram izložbe, komuniciram s galerijama, pregledavam tutorijale i rješavam račune.
Volontiram u kulturnom centru Azimut u Šibeniku pa se malo više posvetim tome ili jednostavno zgrabim povodac i povedem psa na slapove Krke. Ponekad svi zajedno odemo na neko kraće putovanje i vikend u prirodi. Suprug također radi kreativno iscrpljujući posao pa nam često treba injekcija svježeg planinskog zraka.
Dogodi se da ne uzmem kist u ruke tjednima. U takvim trenucima važno je ne paničariti, dobro se odmoriti i završiti sve druge projekte i poslove koje odgađate mjesecima pa onda čiste glave i bez opterećenja krenuti u novi ciklus.
NET.hr: Što čini Vaš rad jedinstvenim i potpuno Vašim?
GRUBIĆ: Na prvu, ono što moj rad čini posebnim je posvećenost ženskim portretima. Toliko sam izučila anatomiju ženskog lica da sad mogu nacrtati oko na dvadeset različitih načina i tako izraziti čitav spektar ženskih emocija, ludosti i razmišljanja. Jednim potezom kista, nenametljivim komadom nakita ili zarezom na obrvi mogu promijeniti ton cijele slike. To je danas moja supermoć.
Ipak, postoji nešto još važnije. Dugo sam smatrala da sam hendikepirana zbog toga što nisam završila umjetničku školu i što ne poznajem galerijsku scenu. Na kraju je ispalo da je to upravo ono što me čini drugačijom. Crtam ono što vidim i osjećam, potpuno neopterećena pravcima, stilovima i sociološkom komponentom. Umjesto galerijama, okrenula sam se internetu i tako uspostavila kontakt s cijelim svijetom. Umjesto profesorima i likovnim kritičarima, obraćam se publici. Žensko lice čarobno je igralište emocija koje ljudi razumiju. Slika im se može svidjeti ili ne, ali će ju sigurno razumjeti i doživjeti na svoj način. Zato na moje izložbe često dolaze i djeca.
NET.hr: Vaša prva izložba u Sarajevu naziva "Don’t fade Away" bila je posvećena svim ženama koje svoje talente i snove ostavljaju sa strane. Što biste na temelju dosadašnjeg iskustva poručili umjetničkim dušama u nastajanju koji su u strahu krenuti tim putem zbog društveno nametnutih pravila koja ne osiguravaju sigurnu budućnost?
GRUBIĆ: Poruka je jasna: "Život je prekratak i predragocjen da biste svoje snove stavljali na čekanje." Ova pandemija je pokazala da je svaka sigurnost tek privid. Ja sam živi dokaz da se od slikanja može živjeti i to iz mog malog studija na dvanaestom katu nebodera u Šibeniku, ali morate biti spremni na mukotrpan rad i učenje, ne samo na području umjetnosti, već i u poduzetništvu. Tehnologija je otvorila vrata i cijeli svijet je igralište. Istinski osjećaj slobode nastupi kad sami platite svoje poreze, doprinose i račune.
NET.hr: Koji su Vam sljedeći planovi? Možemo li uskoro očekivati novu izložbu?
GRUBIĆ: Nedavno sam se vratila iz Londona s grupne izložbe u Tower Bridge Boomer galeriji. Time sam zatvorila ovaj 'pandemijski' ciklus izložbi pod nazivom "Women". U skladu s vremenom, bila je to serija mračnijih slika i tmurnih osjećaja. Iskreno se nadam da je ovo konačni kraj ovog izvanrednog stanja, odgađanja, ograničavanja, maski i karantena. Vrijeme je ponovno za vedrije teme i tonove. Ovih dana započela sam sa stvaranjem nove kolekcije, ali tko se usudi išta planirati. Živi bili pa vidjeli.
