Osjećaj letenja kroz zrak s ispruženim nogama dok vam svijet juri pred očima izgleda da potiče djecu da surađuju i na drugim aktivnostima, zahvaljujući ovom odmjerenom, sinkroniziranom kretanju.
Sinkronizirano kretanje – bolja međusobna suradnja
Dr. Tal-Chen Rabinowitch s Instituta za učenje i moždane znanosti Sveučilišta u Washingtonu kaže kako ljuljačke pomažu u razvoju vještina surađivanja kod male djece, piše Mirror.
"Sinkroniziranost pojačava suradnju, jer morate istovremeno obraćati pažnju i na druge osobe", kaže doktorica.
Ova studija slijedi njen prijašnji rad u koje su se djeca 'sinkronizirala' sviranjem glazbe u kombinaciji s drugim društvenim ponašanjima, poput pomaganja, dijeljenja i suosjećanja.
Slične aktivnosti koje se rade zajedno, poput marširanja uz pjesmu, mogle bi navesti jedno dijete da dijeli s drugim.
Četverogodišnjaci i kompromis
Najnovija se studija fokusirala isključivo na kretnje, bez glazbe, te je istražila kako djeca nakon toga surađuju.
Surađivanje - prilagođavanje situaciji, komprimis s drugima, rad ususret zajdničkome cilju - smatra se životnom vještinom koju roditelji i nastavnici pokušavaju razviti kod djeteta već od rane dobi.
Znanstvenici su izgradili set na kojem je bilo omogućeno da se ljujaju dva djeteta istovremeno, u kontroliranim vremenskim ciklusima.
Djeca koja su se ljuljala zajedno brže su izvršavala zadatke, te su i bolje surađivala, u odnosu na djecu koja se nisu sinkronizirano ljuljala.
Za četverogodišnjake, kretnje sinkronizirane s drugom djecom mogu stvoriti osjeća da su 'poput' te druge djece, a to ih može navesti da više međusobno komuniciraju i rade zajedno, kaže dr. Rabinowitch.
"Surađivanje ima i društvenu i kognitivnu stranu, jer ljudi mogu riješiti probleme koje inače ne bi mogli sami", kaže psiholog profesor Andrew Meltzof.
"Nismo znali prije nego što smo počeli sa studijom da se suradnja između četverogodišnjaka može pojačati jednostavnim zajedničkim kretnjama. Stvarno je provokativno da se suradnja djece može promijeniti njihovim iskustvom."
Dr. Rabinowitz vjeruje kako bi razultati mogli imati primjenu i izvan laboratorija. Tako bi učitelji i roditelji mogli pružiti 'sinkroniozirane' vježbe i većim grupama djece, bilo preko glazbe, plesa ili igranja.