"Tad smo već nekoliko sati bili na plaži u San Diegu za vrijeme proljetnih praznika, a onda se vrijeme naglo pogoršalo, pa smo se odlučili spakirati i otići. Ja sam skupljala prljave igračke s pijeska i pokušala ih nositi zajedno s mokrim ručnicima, dok sam se u isto vrijeme trudila svog 2,5 godišnjeg klinca uvjeriti da je sad stvarno dobra ideja da se napokon maknemo s plaže, a moj je suprug za to vrijeme cupkao iza mene noseći stolce na rasklapanje i našeg uplakanog 4-mjesečnog sina. I dok smo se tako probijali kroz pijesak, primijetila sam starijeg gospodina koji nas je promatrao, a zatim se okrenuo prema supruzi s kojom je bio i milim glasom joj rekao: 'To su bili dani, zar ne?'
Zastala sam - dobro, ne fizički, jer bi mi u tom slučaju sve igračke ispale iz ruke, a moj četverogodišnjak pobjegao - već u sebi, a kad smo napokon stigli do auta i kad sam suprugu ispričala što sam upravo čula, glas mi je jednostavno popustio. Nije bilo suza, iako to ne bi bilo ništa čudno s obzirom da sam stvarno nevjerojatno emotivna, ali me preplavio val emocija kad sam se sjetila tih riječi. To su bili dani. A mi smo trenutno u tim danima. Živimo ih. Upravo. Sada.
Bio je to snažan podsjetnik, za mene, kao majku. Posebno za mene kao majku koja je u jednom trenutku dobila dvoje djece i koja se čitavih osam mjeseci nakon rođenja prvog sina pitala kako zaboga ljudi mogu imati više od jednog djeteta i mogu li ostati normalni. Trebalo mi je neko vrijeme da se ufuram i bilo je i više od nekoliko jutara kad sam se doslovno morala tjerati da ustanem iz kreveta kako bih utješila uplakano dijete, a bome i više od nekoliko poslijepodneva kad sam se pitala u koje je doba dana prerano natočiti sam sebi čašu vina.
'Mi smo tom čovjeku bili highlight dana, a meni su njegove riječi ostale urezane u pamćenje'
Žongliranje između rasporeda spavanja i neiscrpnih rutina prije spavanja zna potrajati satima, a kad moraš biti odgovoran za to da prehraniš čitavu obitelj i održiš vezu, koja te zapravo i dovela u cijelu tu situaciju, zdravom - to zna biti baš previše. Ponekad.
Kupovanje namirnica, pakiranje užina za vrtić i beskrajno skupljanje igračaka po kući. I onda takve male stvari zasjene ljepotu cijele te velike stvari. Vrlo je lako izgubiti pojam o tome koliko je sve ovo magično kad si usred dana i usred svih tih obaveza, ali komentar tog starijeg gospodina me podsjetio da su dani kad su naša djeca malena isti oni dani za kojima ćemo žaliti i kojih ćemo se sjećati jednom kad nas budu zvali da im uplatimo novce na račun, umjesto da im damo još koji Cheerios.
U tjednima nakon toga, pokušala sam si te riječi neprestano vrtjeti u glavi, kao i cijelu tu scenu s plaže. Bili smo ljepljivi od kreme za sunčanje, kosa zapetljanih od vjetra, ruke su nam bile krcate stvarima, vukli smo djecu kroz pijesak, a umjesto kaosa, taj je čovjek sve to vidio kao prekrasno sjećanje na dane kad je njegova obitelj bila mlada. Mi smo mu bili highlight dana.
'Ponekad je jako teško podsjetiti se na njegove riječi. Trudim se, ali onda shvatim da u kući nemam hrane za večeru. To su ti dani...'
A sav onaj napor tijekom učenja djece odlasku na kahlicu, neprestani zahtjevi za još pokojom grickalicom, prolijevanje sokova i konstantne svađe oko činjenice da bi pojas u autu uvijek trebao biti zavezan - to možda nisu baš najsvjetliji trenuci u danu, ali zajedno s onim prvim dječjim osmijehom, urnebesnim komentarima kave mogu izreći samo djeca i iznenadnim zagrljajima zbog kojih poželiš zaustaviti vrijeme - oni čine kombinaciju jednog prekrasnog životnog iskustva.
A pravi je izazov podsjetiti samoga sebe na sve to sljedeći put kad tvoj stariji klinac baci plastični kamion u glavu tvog mlađeg sina nakon što su oboje odbili popodne otići na spavanje i kad shvatiš da u kući doslovno nemaš hrane za večeru. Čovječe, to su ti dani."
Izvor: Pop Sugar
