Šta je rezultat mog djelovanja kao roditelja, šta moja djeca uče iz mog odnosa s njima. Slična pitanja si postavljam kao inžinjer dok rješavam neki problem, započinje Thompson svoj tekst.
Uzmimo jedan primjer. Koliko puta ste čuli majku u dućanu kako viče svom djetetu: "Johnny, ne diraj to, Johnny, rekla sam ti da prestaneš, Johnny, učiniš li ovo još jednom... Johhny, molim te prestani."
Šta je majka naučila Johnnya? On zna da se prvi put ne računa, da može raditi šta god ga volja, a njegova majka može i dalje pričati do mile volje.
Istina se ne kažnjava
Moja žena i ja smo odgojili dvanaestoro djece. Imali smo različite kazne za različitu djecu, ovisno o tome što je kod koga djelovalo. Kažnjavali smo ih iz samo dva razloga: ako bi lagali i ako nisu radili što bi ih zamolili prvi put. Ako i drugi put ne bi poslušali našu zamolbu da učine nešto, mi bi smo ih nekako kaznili.
Drugi ljudi bili su iznenađeni kad bi naša djeca nešto poslušala iz prve. Nismo morali ponavljati našu molbu. Imali smo djecu koja bi nam došla i rekla: "Mama, pisala sam bojicama po zidu, nećete me kazniti zbog toga, jel li tako?" Mi bismo im odgovorili: "Naravno da nećemo. Nećemo te kazniti jer si rekla istinu. No, morali smo očistiti zid u tvojoj sobi."
Djeca su najvažnija
Ponekad je teško ići na neka mjesta s djecom. Ako ste s njima u trgovini i ona plaču i ako im dva puta kažete da prestanu, šta onda napraviti. Mi u takvim situacijama prekinemo kupnju, stavimo djecu u auto i vratimo se doma. Zatim kaznimo djecu, kaznom koja je odgovrajuća za njih, makar na sat vremena. Kada djeca odrade svoju kaznu, sjedamo u auto i vraćamo se u trgovinu i nastavljamo šoping.
Tako smo izgubili i dosta vremena i novaca za benzin. Ali vrijedilo je. Jer su naša djeca naučila da su važnija od bilo čega drugoga što mi u nekom trenutku možemo raditi. Zato razmislite od dugoročnim posljedicama vaših poteza kao roditelj. Razmislite što će vaša djeca o tome misliti za deset ili dvadeset godina, zaključuje Francis L. Thompson u svom tekstu.
