Evo izazova koje će razumjeti svaki roditelj koji ima trogodišnje ili mlađe dijete.
Jednogodišnjak je u stanju rolu toalet papira odmotati brže nego što mama može stigne obaviti malu nuždu.
Kamenčići i drugi sitni predmeti todlični su za skrivanje u malenim šakama, ili još gore, ustima ili ušima.
Kablovi su tu da bi se mogli isčupati.
Ne postoji stvar koju je zabavnije spuštati uz tresak i ponovno podizati od poklopca wc školjke.
Kad smo već kod wc školjke, ona služi da se u nju bacaju stvari, zar ne? Autići, mobitel, četkica za zube. I ne, ne radi se o tome da su roditelji krivi jer ne vode računa o djetetu. Koliko god vi pazili, u nekom trenutku, nešto čemu tu nije mjesto će završiti u školjki. To je nešto što ne možete izbjeći. Bacanje stvari u kadu je alternativa, ali klinci vrlo brzo shvate da ako se nešto baca u praznu kadu nema tog zabavnog zvuka koji proizvodi predmet koji se s određene visine baci u vodu.
Voda je općenito važan dio života. Super je sve to s vodom, osobito kada se nesigurnim koracima podmladak zaputi pravo u lokvu, pa mu budu mokre i cipele i čarape, a daleko ste od kuće.
Pažljivo izračunajte koliko vremena vašem jednogodišnjaku treba da pojede tih sedam, osam štapića jer točno toliko imate vremena za kavu. Kad vaše vrijeme istekne, bolje bi bilo da odmah tražite račun, prije nego što kava prisjedne i vama i konobarima i ostalim gostima u kafiću. I da, maloj djeci inače nije mesto u kafiću, ali i mame imaju dušu.
Sakrivanje ključeva.Prvo ih zajedno tražite i zabavno vam je. Onda shvatate da ih nema nigdje i u panici trčite do kupaonice. Gledate u WC školjku i s olakšanjem shvatate da ipak nisu unutra. E, onda počinje zabava: "Reci mami gdje si stavio ključeve od auta." Gleda vas, a okice mu sijaju. "Mooooli te mama, daj ključeve". Nakon pola sata: "Reci mami, gdje su ključevi." Ništa. Kad počnete tražiti rezervne, podmladak odjednom odlučno kreće nekud. Pratite ga i shvatate da je srce malo ključeve stavilo tamo gdje smatra da pripadaju: na tatinu torbu s laptopom. Logično.
Vrata i stepenice. Otvaranje i zatvaranje. Penjanje i silaženje. Vječnost.
Skidanje i vraćanje poklopca s flomastera. Pažljivo, uz maksimalnu koncentraciju. I to traje i traje... Ali, onog trenutka kad skrenete pogled, poklopac brzinom svjetlosti ide ravno u usta.
Trenutak kad shvatite da je dijete dovoljno visoko da dohvati ladicu u kojoj je pribor za jelo. I noževi, dakle.
Trenutak kad shvatite da je upravo prvi put dohvatilo kvaku i otvorilo vrata. Osjećaj neizmjernog ponosa u djeliću sekunde smjenjuje užas jer to znači da više nema granica.
Ponos kad prvi put nešto 'nacrta' na zidu drvenom bojicom. Trčite po mobitel, fotografirate i šaljete tati fotku, da ne propusti taj važan trenutak.
I beskrajna sreća kad vas vaše zlato prvi put pomiluje samo od sebe. Svjesno, kao veliki.
